Nova Istra

96 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ pa ma kad i ma kako se budu rješavali. II. Hrvatska je književnost u svom povijesnom integritetu valjda rijetko kad tako snaž- no živjela svoju unutarnju podijeljenost i necjelovitost kao u vremenu između 1945. i 1990. godine, kad je bila snažno ideološki kontrolirana. Ne samo da je tada prvi put u povijesti bila rezolutno i ekskluzivno podijeljena na tzv. lijevu i desnu, gdje su desnu njezinu struju činili što pisci tzv. kršćanske/katoličke inspiracije što oni tzv. građanske orijentacije, pa su samim tim bili potiskivani iz službenih tokova te književnosti (unutarnja emigracija), već je dobila i svoju vanjsku, političku, a ustvari „neprijateljsku“ emigraciju, kako je ona (službeno) ideološki bila imenovana na fonu sličnih promišljanja iza tzv. „željezne zavjese“. Uza sve to, hrvatska je književnost, prešutno, uglavnom autorestrikcijom i(li) tihim diktatom iz političkih centara moći svedena na granice NR/SRHrvatske, pa su za nju prestali postojati Hrvati i njihova književnost u Gradišću, južnoj Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji, te po istom meha- nizmu autocenzure i u Vojvodini (bunjevački Hrvati) ili u Bosni i Hercegovini, a kamoli oni iz emigracije stvorene nakon 1945. Ta, ne-neprijateljska „emigracija“ i unutarjugoslavenska disperzija (književnost Hrvata u BiH i Vojvodini, ponajprije) te književnosti bila je pod trajnom ideološkom suspekcijom vezanom za mogući integrizam, kao tobožnji oblik i izraz (veliko)nacionalizma. Tako se, nažalost, u kor- pus hrvatske književnosti moglo ući i ulazilo samo mjestom stanovanja (makar i pri- vremenog!), a to je najčešće značilo preko Zagreba. Otuda je hrvatska književnost iz Bosne i Hercegovine završila u tzv. integralnoj hrvatskoj književnosti negdje sa S. S. Kranjčevićem (rođen u Hrvatskoj; živio, umro i sahranjen u BiH), A. B. Šimićem (rođen u Hercegovini), N. Šopom (rođen u Bosni) ili u najboljem, novijem slučaju Perom Budakom (rođenim u Hercegovini), te nešto svježijim „slučajevima“: Tomi- slavom Ladanom ili Stjepanom Čuićem (rođenima u Bosni), Veselkom Tenžerom ili Stojanom Vučićevićem (Hercegovcima). Svako „upisivanje u hrvatsku književ- nost“ nakon toga značilo je imperativno biti„na licu mjesta“, što je konkretno značilo preseliti se u Socijalističku Republiku Hrvatsku ili makar doći u nju studirati. Tako se događao paradoks da u hrvatsku književnost budu lako inkorporirani, tj.„prisvo- jeni“ Irfan Horozović ili Džemaludin Alić, koji su se studijem ili poslom zakratko našli u Zagrebu, Alija Isaković bez ikakva razloga, ali ne npr. i stvarni hrvatski pisci Veselko Koroman, Anđelko Vuletić ili Vitomir Lukić, kod kojih je mjesto stanova- nja bilo izvan granica NR/SR Hrvatske. Jasno je da su posljedice Drugoga svjetskog rata na hrvatskom nacionalnom kor- pusu ostavile brojne frustracije i traume, čak teško zalječive ožiljke, ponajsnažnije vidljive na demografskom, gospodarskom, političkom ili kulturnom planu, ali kako