Nova Istra

95 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU književnost dio integralne hrvatske kulture, književnosti i jezika; naravno, i te iste hrvatske kulture, književnosti i jezika u integralnosti BiH i njezinih jezika, kultu- ra i književnosti, a po svemu i neke (moguće?) bosanskohercegovačke književnosti ili barem književnosti bosanskohercegovačke interkulturalne zajednice, kako bi taj fenomen imenovao Enver Kazaz (usp. Neprijatelj ili susjed u kući ), nešto je što se još ima i smisla i potrebe ozbiljnije promišljati. Dapače, nužno bi bilo promišljati! I posve sam siguran, s obzirom na društveni ambijent, da će taj problem još dugo stajati otvorenim... Prožimanja koja su već ranije definirana u integritetu hrvatstva kao hrvatski tronožac (mitteleuropska, mediteranska i orijentalna ukotvljenost hr- vatske kulture, književnosti i jezika), na neki način su ekvivalentna bosanskoherce- govačkom tronošcu, koji je kulturalno, nacionalno i religijski (bošnjački, hrvatski, srpski) postavljen, utemeljen, dakle i konstitutivno podijeljen. Sve te konstituante hrvatskoga i(li) bosanskohercegovačkog integriteta dodatno su multiplicirane, ba- rem u mjeri u kojoj se o njima neprestano izbjegavalo govoriti, pa makar i samo kao o različitostima u nekakvu ideološki zada(va)nom jedinstvu. Njihovo novo promišljanje ili otvaranje njihova promišljanja uopće, nešto je na što ćemo se morati pokušati naviknuti i vjerojatno s vremenom i davati odgovore. Prožimanja su prejaka čak i kad su nehotična, pa dakle i jedva vidljiva, ali njihova recepcija: povijesna, društvena, teorijska, fenomenološka... danas već dobrano zao- staje. I dok hrvatska književnost u svom integralnom obujmu barem više nema termi- nološko-odredbenih nedoumica, književnost/i u BiH i s tim muku muči/e. Može li se više uopće govoriti o pojmu „bosanskohercegovačka književnost“ ili ovo treba razumijevati u pluralu? Mora li se govoriti isključivo „o književnostima u BiH“ (hr- vatskoj, srpskoj i bošnjačkoj)? Ili je bolje, nepretencioznije, govoriti o interkultu- ralnoj književnoj zajednici u BiH, što je zamjena za nekadašnji nes(p)retni izraz „književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine“ (je li, primjerice, moguće reći književnost „njemačkoga naroda“?!), koja bi priznajući njezinu kompozitnost, multilateralnost, pluralnost, izbjegla prejak osjećaj„unitarnosti“, ma što to značilo, ili neutralizirala osjećaj skupnoga do kojega danas vjerojatno nikome nije. Ne mislim rješavati probleme, ne osjećam se za taj posao ni sposobnim, tj. dovolj- no kvalificiranim, niti pak od bilo koga delegiranim. No, želim ih propitkivati, jer otvorim li barem za sebe na kvalitetan način neka od brojnih pitanja i dilema, čini mi se da sam već time dovoljno blizu razumijevanju problemâ koji nipošto nisu ni mali, ni jednostavni, dakako i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu. A svjestan sam da je već i otvaranje i imenovanje problemâ velik i važan posao. Živeći u žiži tih problema tolike godine, ufam se da sam ih sposoban u dobroj mjeri barem taksativ- no pobrojiti i time ukazati na svu njihovu kompleksnost koja se mora imati u vidu,