Nova Istra

92 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Valnea DELBIANCO i milosti diskreditirati”, a talijanskom je znanstveniku više od ovoga novog pristupa bio zanimljiv upravo „obezvrediteljski poticaj” potonjega kritičara. Obilježavanje tri- stote obljetnice Gundulićeve smrti stiže u zgodan čas, napominje Cronia, „kako bi se povećala vrijednost njegovih dionica ili kako bi se barem privremeno razbio onaj obruč ravnodušnosti ili odbojnosti koji se stezao oko njega“. On se zatim osvrće na radove Zbornika , navodi pojedinačne teme u kojima prevladava preispitivanje „mje- sta” koje Gundulić zauzima u hrvatskoj književnosti (na njega se sve više gleda kao na predstavnika kulture protureformacije) te primjećuje da, premda ima dobrih i novih doprinosa, ne nedostaju ni uobičajena ponavljanja i prigodne „improvizacije”. Nedostaci ili praznine koje su Croniju najviše iznenadile odnose se na gundulićevsku bibliografiju koja je još uvijek vezana uz neke stare popise, zatim nema podataka o Gundulićevoj fortuni u slavenskom svijetu ili teksta o utjecaju koji je ovaj pisac izvršio na hrvatsku ili srpsku književnost. Dakako, Cronia ne može izbjeći ni temu „izvora”, pa zamjera što se u zborniku nije našao nijedan rad koji bi pokazao zanimanje za „onu višestoljetnu talijansko-slavensku simbiozu u kojoj je iznikao i oblikovao se Gundulićev stvaralački duh”. Recenzent zapaža da zbornik okuplja različite idejne, estetske i metodološke pristupe Gundulićevu djelu, ali da se u njemu ne uspijeva nazrijeti prevlast nekoga određenog usmjerenja pa je, stoga, zanimljiviji kao dokument vremena koji okuplja cijeli „niz Hrvata” dok su srpski autori isključeni: „Lebdi dakle posvuda duh hrvatstva koji čvrsto veliča Gundulića kao veliku diku hrvatske kulture. Ali budući da se o Gundulića otimaju i Srbi, koji ga smatraju svojim sinom i dikom, neizbježno dolazi do sukoba ideja, do sraza osjećaja. Ponavlja se, dakle, sada, dvadeset godina od utemeljenja Jugoslavije, ono što se dogodilo prije mnogo godina, 1893., prigodom otkrivanja Gundulićeva spomenika u Dubrovniku: Srbi i Hrvati ili, bolje, Hrvati i Srbi pokoškali su se i uzajamno si otimlju slavu i očinstvo Gundulića.“ Cronia zaključuje da je zbornik spomenik Gunduliću, književni dokument i „sinteza nacio- nalnoga uzburkanog života“. Gundulićev ep Osman jedno je od rijetkih djela starije hrvatske književnosti, koje je doživjelo četiri prijevoda na talijanski jezik. Prvi je prozni prijevodVicka Smeće iz 1786., drugi izlazi uDubrovniku iz pera Nikole Jakšića 1827. godine, a treći prijevod potpisuje Marko Antun Vidović 1838., također u Dubrovniku. Talijansko-švicarski pjesnik Grytzko Mascioni (1936.-2003.) i hvatska talijanistica Iva Grgić 1999. godine preveli su na talijanski prvo pjevanje Osmana , a u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku (Rukopis 933) čuva se još jedan talijanski prepjev prvih dvaju pjevanja iz pera nepoznatnoga autora. Iva Grgić u knjizi Osman i njegovi dvojnici (2004.) donosi minuciozne traduktološke analize navedenih prijevoda, pokazujući da je prvi prijevod Osmana „doslovni”, dva devetnaestostoljetna„slobodna”, a četvrti (Mascioni; Grgić) „totalni”, zaključujući da je mogućnost stvarnoga ulaska Gundulićeva spjeva