Nova Istra

91 Valnea DELBIANCO HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Rezultat prevoditeljskoga rada Missonijeve i Blagojevićeve manje je uspješan od prvoga talijanskoga prijevoda Držićeva Dunda Maroja ; Blagojevićeva nije poštovala vremensku distancu kod međujezičnoga prenošenja i osuvremenila je govor likova, a Missonijeva je osuvremenila govor zadržavši izvorne jezične inkrustacije (talijan- ske dijelove dubrovačkoga govora) koje su u talijanskome prijevodu izgubile svoju funkciju. Uspješni su Carpinteri i Faraguna, koji su nastojali i dijelom uspjeli oču- vati jezičnu raznolikost komedije smjestivši je u talijanski jezični sustav i odabravši alternaciju kolonijalnoga mletačkog i toskanskoga sa sretno iskorištenim mikroina- čicama. U čast petstote obljetnice rođenja Marina Držića, u siječnju 2009. godine. ugle- dao je svjetlo dana prvi talijanski prijevod komedije Skup , pod naslovom L’Avaro . Prevoditeljice, Suzana Glavaš i Rosanna Morabito, dolaze s napuljskoga sveučilišta „L’Orientale“, a prijevod su posvetile uspomeni na pokojnu prevoditeljicu Držićeva Dunda Maroja , Lilianu Missoni. Riječ je o vrijednome i dobrodošlom prijevodu, iako „informativnom“ i udaljenom od jezično-stilskih osobitosti izvornika te njego- va renesansnoga konteksta, kojem u talijanskom ruhu nedostaje izvorni regionalni kolorit, a djelomice i komičnost djela. Trećemu autoru o kojem pišemo, najvećemu pjesniku hrvatskoga baroka, Ivanu Gunduliću, u Italiji su pozornost posvećivali slavisti i to uglavnom od dvadesetih godina 20. stoljeća. Prvi je među njima Arturo Cronia koji će u svojim studijama nastojati srušiti mit o veličini dubrovačkoga pjesnika, što su ga bili izgradili hrvatski književni kritičari i ustvrditi da njegov Osman nije veliko djelo europskoga formata već plod „neoriginalnosti” i tassovskih „posuđenica”. Ipak, Cronia će naglasiti da je Gundulić u Osmanu zbog lakoće stiha, zbog tečnosti jezika i pjesničkog osjećaja uvelike nadmoćan svim dalmatinskim i dubrovačkim pjesnicima te da širi obzore dubrovačke književnosti koja time više ne razvija svoju društvenu misao samo u satiričnoj formi (što je činio Marin Držić), nego je može izložiti u spjevu i to u najuzvišenijim i najsjajnijim modusima talijanske renesanse: „Tako Osman ima nadasve vrlinu da odražava duh inteligencije i društva učenog i pučkog Dubrovnika”. Godinu dana nakon objavljivanja Gundulićeva zbornika o 350-godišnjici rođenja i 300-godišnjici smrti , iz 1938., u recenziji „In margine ad una miscellanea gondolia- na”, objavljenoj 1939. u zadarskom časopisu La Rivista Dalmatica , Cronia će pisati o razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata i „ružnim godinama” ravnodušnosti prema slavnome Dubrovčaninu. To je doba u kojemu će Antun Barac (1924.) napisati ogled o Gunduliću i, ne poričući mu neke vrline i zasluge, zanijekati pjesnikovu„genijalnost” koja mu je do tada pripisivana iz naraštaja u naraštaj, dok će Albert Haler (1929.) biti još odlučniji i ocijeniti Gundulićeva Osmana s estetskog stajališta te ga„bez straha