Nova Istra

89 Valnea DELBIANCO HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU su njegova djela vjerskoga i moralnoga karaktera doživjela veliku recepciju u cijeloj Europi te izdvojiti, uz ostalo, Marulićev prijevod Petrarkine kancone Djevici (RVF 366) u latinskim heksametrima iz 1516. kao i latinski prijevod prvoga pjevanja Danteova Pakla (Principium operis Dantis Aligerii de Flurentino sermone in La- tinum conversum per M. Marulum), čiji se autograf čuva u Nacionalnoj knjižnici u Torinu (signatura G VI 40). Taj je rukopis, kao što je poznato, prvi znanstvenoj javnosti predstavio jedan od vrhunskih talijanskih filologa, Carlo Dionisotti 1952. godine. Marulićeva latinska djela iznimna su baština hrvatskoga i europskoga hu- manizma koje talijanska kultura danas s pravom uvažava. Ipak, njegov hrvatski opus ostat će uglavnom nepoznat široj talijanskoj kulturnoj javnosti sve do kraja dvade- setoga stoljeća. Tršćanskoj povjesničarki Giovanni Paladin valja zahvaliti na otkriću Marulićevih pisma prijatelju notaru Iacopu Grasolariju i kanoniku Jerolimu Ćipiku, podrijetlom iz Splita, koja se čuvaju u Državnom arhivu u Veneciji. Podsjetimo, o svome slavnom spjevu, Juditi , Marulić će Ćipiku napisati da je „izradio jedno djelce na našem materinjem jeziku (...) reći ćete kako i slavenski jezik ima svojega Dantea“ („Dante della lingua ‘schiava’“, Arch. di Stato di Venezia, Notai , Atti , 2557). Tali- janska inačica Judite , pod naslovom Giuditta , objavljena je 2001. godine u Milanu, a prijevod potpisuje komparatistica i traduktologinja iz Padove, Luciana Borsetto, koja je za svoj pothvat dobila nagradu „Davidias” Društva hrvatskih književnika. Spjev nije preveden u stihovima, nego je „ritmiziran i stiliziran”, kako je to naglasio hrvatski marulolog Mirko Tomasović, ocijenivši prijevod vrlo dobrim jer je Borsetto za Marulićeve stihove pronašla svojevrstan nadomjestak u talijanskoj poeziji. Unutar korpusa starije hrvatske književnosti postoji, kada je riječ o talijanskim čitanjima, jedna iznimka – najpoznatija komedija Marina Držića, Dundo Maroje . Ona je više puta, s različitim nakanama i različitim ishodima, prevođena na tali- janski jezik. Postavlja se stoga pitanje je li uzrok tome bio njezin plurilingvizam (u kojemu najveći udio ima talijanski jezik) i multikulturalnost likova prepoznatlji- vih u jadranskom i mediteranskom kontekstu? Koncem pedesetih godina prošloga stoljeća, a osobito nakon uspostave diplomatskih odnosa pa tako i kulturne raz- mjene između Italije i Jugoslavije (1965.), i nakon obilježavanja četiristote obljet- nice Držićeve smrti 1967., slavni je hrvatski komediograf ponovno našao mjesto u talijanskim književnim i teatrološkim enciklopedijama, pa i na talijanskim pozor- nicama. Bila je to svakako i zasluga novih preradbi (Marko Fotez) i hrabrih reda- teljskih postava Držićevih komedija na domaćim i svjetskim pozornicama. Zbornik radova o Marinu Držiću sa skupa održanog 1967. ne donosi, međutim, podatke o izvođenju Držićevih komedija u Italiji. Premda je zagrebački talijanist Domenico Cernecca 1963. godine adaptirao i preveo Dunda Maroja za planiranu predstavu