Nova Istra

88 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Valnea DELBIANCO U Splitu Marulićeva doba službeni je jezik bio latinski i talijanski, ali je svaki jav- ni proglas bio objavljivan i na pučkome jeziku, kako bi ga većina stanovništva mogla razumjeti. Dva venecijanska gradonačelnika njegova vremena, Giovanni Giustiniani i Angelo Diedo poslali su 1553. u Mletke sljedeći izvještaj o Splitu: „Splitski su obi- čaji svi slavenskoga karaktera, a njihov je materinski jezik tako sladak i nježan, jed- nako kao što je toskanski jezik cvijet talijanskoga, i najplementiji je i najbolji, tako da prevladava ovaj splitski jezik u Dalmaciji. Posve je istinito da svi stanovnici govore razgovornim jezikom, a poneki se odijevaju po talijanskom običaju, ali žene govore samo materinski jezik, iako se neke odijevaju na talijanski način.“ Marko Marulić naučio je u rodnome gradu klasične jezike s glasovitim profesorom Girolamom Pia- centinom, a kasnije je studirao u Padovi i postao poznat među književnicima i inte- lektualcima svoga vremena. Iz Splita je održavao veze i s velikodostojnicima, kojima će uputiti svoja djela uz epistole, papi Hadrijanu VI. i venecijanskom kardinalu i akvilejskom patrijarhu Domenicu Grimaniju. Dopisivao se i s profesorom Girola- mom Calvijem iz Dubrovnika. Divili su mu se, voljeli ga i slavili, kao što je poznato, hrvatski pjesnici njegovi prijatelji, ali je možda manje znano da su ga iznimno hva- lili i Mlečanin Francesco Giuliani te Francesco Lucensis. Talijani su, poput drugih europskih naroda, čitali i prevodili na svoje jezike Marulićeva latinska djela već za njegova života. Knjiga De institutione bene beateque vivendi trinaest je puta izdana na više europskih jezika između 1506. i 1686. godine, a u talijanskom prijevodu tiskana je dvanaest puta u razdoblju od pedeset godina. To su djelo zbog duhovnosti cijenili i znameniti crkveni velikodostojnici Carlo Borromeo i Pietro Canisio, no Marulićev će hrvatski opus dugo u Italiji (sve do 20. stoljeća) ostati gotovo nepoznat. Talijanski slavist Arturo Cronia u izdanju enciklopedije Treccani iz 1934. godine naglašava da su njegova djela na hrvatskome jeziku„di scarso valore artistico“ (nevelike umjetnič- ke vrijednosti), a hrvatski stihovi, za razliku od latinskih koji su„besprijekorni, tečni, harmonični”, prečesto „manjkavi, krnji, nagrđeni” pa stoga zaključuje da „Marulić sigurno nije bio sjajan hrvatski pjesnik”. Cronia zaključuje da ovim dijelom svojega stvaralaštva Marulić može s pravom pripadati „(…) i povijesti hrvatske književnosti jer je njezin uistinu zalužan začetnik i pionir. Ali u svojoj složenosti, odnosno svojoj cjelini, on je humanist koji pripada renesansnoj obnovi Dalmacije i kao takav ulazi u Panteon dalmatinskog latiniteta. Ako je on, dakle, u jednom ulomku svoga Evangelistariuma rekao Vergiliju ‘Virgilio nostro’, humanist Giuliani iz Venecije u istom djelu nazivao ga je ‘Marulus noster’ i smatrao ga je sinom one velike Obitelji kojoj je Rim bio velika i vidovita majka.” Nakon „Cronijina doba“, s razvojem, otvo- renošću i receptivnošću talijanske slavistike, Marulić dobiva znatno veću pozornost i uvažavanje. Tako će 1970. godine zagrebački talijanist Mirko Deanović biti pozvan da dopuni podatke o Maruliću za Talijansku enciklopediju. On će naglasiti kako