Nova Istra

87 Valnea DELBIANCO HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Dalmaciji ( Viaggio in Dalmazia ) Alberta Fortisa, kojim se Europi „otkriva“ hrvatska narodna poezija pa o njoj pišu Giacomo Leopardi te Niccolò Tommaseo, koji je u Iskricama iznio svoj ideal pučke i rafinirane pjesničke proze. Romantizam je u Italiji donio gotovo filoslavensku modu, tiskaju se slavenske gramatike i rječnici te prevode narodne pjesme, a od sedamdesetih godina 19. sto- ljeća djela Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Ive Vojnovića, Ante Tresića Pavi- čića. To je vrijeme u kojemu se javljaju prvi poticaji za osnivanje katedri slavenskih jezika i objavljuju filološki i lingvistički radovi. Zanimanje za narodnu poeziju Hr- vata vrhunac dostiže u 19. stoljeću; Gajeve ilirske ideje ostavile su snažan dojam na velikoga talijanskog borca za slobodu i ujedinjenje Italije Giuseppea Mazzinija, koji je idejama o zbližavanju i bratstvu među narodima te podršci Hrvatima u njihovoj želji za političkim osamostaljenjem utjecao i na mnoge svoje suvremenike. U vrijeme austrijske vladavine nad gotovo cijelim Apeninskim poluotokom Hr- vati su kao vojnici i graničari doživljavani kao okrutan i primitivan narod. Ipak, ta se slika s vremenom mijenja pa su od druge polovice 19. stoljeća sve učestaliji prijevodi djela našega književnog stvaralaštva (doduše ponajviše iz pera naših ljudi, uglavnom dvojezičnih Dalmatinaca). Prevode se narodne pjesme (Petar Kasandrić, Emilio Teza), Mažuranićev Smail-aga (P. E. Bolle), Šenoa (Dujam Bego i Ivan Kušar), a naši pisci predstavljeni su u knjigama slavista Domenica Ciampolija i Angela De Gubernatisa i antologijama. Dvadeseto stoljeće nije ponovilo prosvjetiteljsko i romantičarsko zanimanje za slavenski svijet, a tragovi u književnim djelima toga razdoblja mogu se iščitati u poeziji, prozi i teatru Gabriela D’Annunzija, književnika koji je navijestio ratna do- gađanja i talijanske osvajačke pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana. Među ime- nima talijanskih autora između dva svjetska rata, koji su se u svojim djelima dotakli hrvatskih krajeva i ljudi, valja izdvojiti ono pjesnikinje Ade Negri, dramskoga pisca G. E. Nanija, proznih pisaca Luciana Morpurga, Scipia Slatapera, Gianija Stupari- cha te romanopisca Giovannija Marussiga. U takvoj slici višestoljetnoga (ne)poznavanja ili (ne)zanimanja za hrvatsku kul- turu i književnost teško je govoriti o talijanskoj fortuni i talijanskim čitanjima knji- ževnih djela izdvojenih korifeja naše starije hrvatske književnosti. Njihov put do talijanske kulturne javnosti nije bio lak, a talijanska je slavistika do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća djela autora s istočne obale Jadrana često recipirala s naslije- đenim jadranskim poluorijentalizmom, koji je Venecija manifestirala prema svojim istočnojadranskim kolonijama. Pojedini fragmenti djela bili su zastupljeni u talijan- skim antologijama, a tek u novije vrijeme postoji zanimanje za cjelovite prijevode klasika starije hrvatske književnosti na talijanski jezik.