Nova Istra

86 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Valnea DELBIANCO co Sacchetti i Antonio Pistoia), diplomatskim izvještajima mletačkih ambasadora i papinskih nuncija, raznim putopisima u kojima se opisuju slavenske zemlje. Premda su humanisti proširili zanimanje Talijana za nove prostore, a latinski je jezik po- vezao različite narode, ipak u tom razdoblju nema većih tragova o Hrvatima. Je- dini književnik 15. stoljeća koji u svojim pripovijetkama spominje hrvatske ljude jest Masùccio Salernitano. Talijanska renesansa ostavila je brojnija svjedočanstva, Niccolò Machiavelli piše o Dubrovniku, a Ludovico Ariosto u XXXVI. pjevanju spjeva Bijesni Orlando naziva Jadransko more „skjavunskim“. Valja napomenuti da su u tom razdoblju poseban doprinos poznavanju Hrvata u Italiji dali naši autori Ilija Crijević, Juraj Šižgorić, Marko Marulić, Vinko Pribojević i Faust Vrančić (au- tor koloniranog rječnika Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum , u kojemu prvi put nalazimo hrvatski jezik). Dosta je zanimljivih tragova o hrvatskim ljudima i krajevima ( skjavonesknoga tipa), o čemu je pisao Mirko Deanović, u tali- janskim pučkim komedijama cinquecenta (Andrea Calmo). Osvrt na naše Primorje bilježimo u Memorie inutili Carla Gozzija, zatim u djelu Illyricum sacrum isusovca Filippa Riceputija te djelu Notizie storiche della città Ragusa e Spalato dubrovačkoga nadbiskupa Lodovica Beccadellija. U članku „Za povijest slavistike u Italiji” ( Hrvat- ska revija , IX, 1938.) Vinko Lozovina, pišući o vremenu prvih talijansko-slavenskih odnosa, propituje jesu li oni uistinu otpočeli u humanizmu ili se dodiri s pogranič- nim Hrvatima javljaju još u ranomu srednjem vijeku. Talijanski slavist zadarskoga podrijetla Arturo Cronia, u dragocjenoj obimnoj knjizi La conoscenza del mondo slavo in Italia. Bilancio storico-bibliografico di un millennio , (Padova, 1958.), sabrat će tisućljetnu povijesno-bibliografsku građu poznavanja slavenskoga svijeta u Italiji, zaključujući da su Hrvati među prvim slavenskim narodima s kojima su Talijani došli u doticaj, od razdoblja staroga Rima u Dalmaciji pa nadalje. U vrijeme protureformacije nastaju neka značajna djela kao što su prve hrvat- ske gramatike i rječnici, čiji su autori naš Bartol Kašić i Talijani Giacomo Micaglia ( Jakov Mikalja, op. ur. ) i Ardelio Della Bella. U Rimu Propaganda Fide omogućuje talijanskim redovnicima učenje slavenskih jezika i objavljuje, uz suradnju slaven- skih svećenika, knjige na slavenskim jezicima te hrvatskoj glagoljici, latinici i ćirilici. Vrijedan plod protureformacije predstavlja djelo dubrovačkoga benediktinca Mavra Orbinija Kraljevstvo Slavena ( Il regno degli Slavi, Pesaro, 1601.), a u romanu Historia del Cavalier Perduto (Mleci, 1644.) Pace Pasini piše o jadranskim Hrvatima. Nove poticaje donosi razdoblje prosvjetiteljske kulture pa najznačajniju ulogu imaju mletački pisci koji u svojim djelima pišu o Hrvatima i njihovim običajima. Carlo Goldoni u svomu najpoznatijem djelu La Dalmatina (Mleci, 1758.) slavi vrli- ne naših mornara, iskrenost ljudi i osjećaj „ilirske” pripadnosti. Bilježimo i prvu mo- nografiju o prošlosti Dubrovnika Francesca Marije Appendinija te putopis Put po