Nova Istra

75 Milan BOŠNJAK HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Jozo Župić tematizira mnoga važna pitanja i životne odluke naših ljudi u Nje- mačkoj. Jedna od tema jest stjecanje brojnih nekretnina na koje su jako usmjereni. U priči Kuće naše ostavljene kaže da se veliki trud ulagao i puno se radilo, uz puno odricanja, da bi se gradile (pre)velike kuće u kojima sad nitko ne živi, a kuće se inače podižu da bi se u njima živjelo. „Kuće naše ostavljene i napuštene. A zbog njih se rano ustajalo... hoćemo li se ipak jednom zauvijek vratiti njima?“. U priči Na baušteli bez jezika govori o stvarnim ljudima koji su proveli više od 30 godina u Njemačkoj s vrlo skromnim ili nikakvim znanjem njemačkoga jezika. To je jedna od vrlo važnih točaka u životu prve generacije naših iseljenika, koji su se odlično integrirali u njemačko gospodarstvo, gdje su vrijedno privređivali i bili važan kotačić u divovskom mehanizmu, ali su ostali gotovo posve izvan njemačkoga društva. Druga generacija Hrvata u Njemačkoj u pravilu vrlo dobro govori i hrvatski i njemački jezik, a ako ima jezičnih problema, oni su u poznavanju hrvatskoga jezi- ka. Treća i daljnje generacije su u njemačkome posve suverene, ali im osjetno slabi kompetencija u području hrvatskoga jezika. U priči Naš bauštelac piše o tipičnom hrvatskome iseljeniku prve generacije ko- jem je obitelj u domovini, a on teško radi i čezne za zajedničkim trenutcima. Za pojačanje dojma koristi ponavljanje, zadnji je odlomak vrlo sličan prvome. Kući u lijesu tužna je priča o Ivanu iz Lokvičića, „komadu od čovika“ koji je s 18 godina došao u Njemačku, radio 35 godina i sad se vraća kući u lijesu. „Mladost je svoju ugradio u zemlju koja mu je omogućila da živi životom dostajnim čovjeka, ali ga je ta zemlja i iscrpila toliko da mu je skratila godine...“ Zanimljiva je priča Minimalac za Lenku u kojoj autor kaže da je Lenka ljubav pre- ma ovcama zamijenila ljubavlju prema čovjeku koji je za marke radio u Njemačkoj. Novac joj je udario u glavu, previše je trošila, zbog rastrošnosti je upala u dugove i počela se baviti kockom. Razočarani muž počeo ju je tući, piše autor i dodaje: „Ba- tine, kocka i alkohol uništit će Lenku.“ Dobar kraj: „Možda bi joj bilo bolje vratiti se ovcama.“ „Nove haljine i marke u rukama izludiše našu Lenku i ubiše u njoj dušu sela vesela. Tako ti je to kad se vlajče pogospodi.“ I u knjizi Pijetao u duši nailazimo na jednu priču koja jako nalikuje glavnini pri- ča iz prve knjige Priče iz tuđine – riječ je o tekstu Šparaj čitav život . Dinka se sjeća svoga odlaska iz Hercegovine u Njemačku 1966. godine. Ostavila je 14-mjesečnog sinčića, koji je k njoj došao kad je završio 4. razred, i otišla u Njemačku raditi kao čistačica. Bila je vrijedna, a vrlo važne bile su joj hrvatska misa i susreti u hrvatskim katoličkim misijama u Stuttgartu i Ludwigsburgu. Imala je životni motto: „Šparaj čitav život.“. Vratila se kući u Goricu, muža pokopala, vratila se svojim korijenima. „Dušu je nosila u Njemačku. Dušu je vratila u Hercegovinu. Dušu će jednoga dana ponijeti Bogu.“