Nova Istra

69 Milan BOŠNJAK HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU na čvrstoj stijeni makarske Osejave. Pa, i jesmo. Njegova knjiga u mojim rukama i njegove riječi:‘Sunčan i nemilosrdno vedar dan, prohladan kao da je sav od najfinijeg stakla, i kao da svaka izgovorena riječ, svaki pokret u njemu, mora odjeknuti kris- talnim, hladnim zvukom u zlatnomodrom prostranstvu.’“ Zatim uvodi motiv leptira kojega prati u kretanju od ručnika, stijena, daljine do nestanka. Novi je motiv pitanje koje mu odzvanja u glavi: „Zašto je vaš muž tako crn, a vi tako bijeli?“ i ljutit odgovor: „Moj muž je bauštelac.“ Zatim dva dječaka koja se igraju u moru i vrište (jedan ponavlja pomalo neobičnu rečenicu: „Ja sam mreža.“). Kroz majku progovara narodna mudrost: „Kad vrištiš često, nitko ne će skužit da ti treba pomoći kad bude trebalo“. Stilska nezgrapnost i žargon ovdje su vjerojatno u funkciji karakterizacije lika. Zanimljive misli o moru: „more igraonica, ispovjedaonica, pista za slijetanje, sta- za za utrkivanje i natjecanje, more je jedna sila i kolijevka.“ Prijelaz:„Na žalost, jedno jutro je postalo kanta za smeće“ ,,...mladi su raspojasano slavili...“, „pa su gospodin Igor i njegova prijateljica... čistili more... njoj su se jedino gadili čikovi.“ Barbarizam čikovi ovdje ne pridonosi stilskoj karakterizaciji lika. Zatim vraćanje Andriću: „Opet mi je na pamet došao Andrić. Pišući o alkoholu, možda i nije slutio da će Hrvati biti prvi na ljestvici po pijenju alkohola...“ Slijede duboke Andrićeve misli o opasnosti i razornu djelovanju alkohola. Efektno prelazi na sentenciju, konstatirajući kako mu je Andrić vrlo zanimljiv, kao što mu je za- nimljiv i natpis iz 1762. na ulaznim vratima franjevačkog samostana u Makarskoj: Domum, portam et tumulum ... ili hrvatski: „Kuću, vrata i grob, oče Franjo, pohodi i bijedno pleme Evino od sna smrti izbavi.“ Inače, riječ je o dijelu himne spjevane 1228. kad je papa Grgur IX. kanonizirao svetoga Franju Asiškoga. U priči Dvjesto kuna kazne populistički je obrađena tema važnosti pridržavanja prometnih pravila, kao i funkcioniranja sustava kažnjavanja kojega se u Njemačkoj svi pridržavaju. Početak negativne slike domovine: „U zadnje vrijeme svjedoci smo učestalih pro- metnih nesreća u našoj domovini...“ kulminira pričom u kojoj policajac naplaćuje 200 kuna kazne „našem čovjeku“ koji prebrzo vozi na autocesti „jer se žuri što prije doći kući“ i ne izdaje mu za to nikakvu potvrdu. Važno je primijetiti kako autor ne kritizira pojedinca policajca koji se ponio posve neprofesionalno i neprihvatljivo, nego izvodi nevjerojatan zaključak: „...željeli bismo da se i u našoj domovini uvede zakon kažnjavanja kao i u Njemačkoj: plati na temelju potvrde.“ Slika koju autor daje o našoj domovini vrlo je ružna, gruba, ali i nevjerodostojna. Uza sve propuste koji zasigurno postoje i učestala kršenja zakona, slika ipak ne odgovara realnosti, što može potvrditi i potpisnik ovih redaka, koji je platio kaznu za (pre)brzu vožnju