Nova Istra

67 Milan BOŠNJAK HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Odlučio je malo prošetati gradom i – izgubio se. Jedino čega se sjećao bila je tvornica mlijeka u blizini stana. Ušao je u policijsku postaju, a kako nije govorio njemački, pantomimom i crtanjem objašnjavao je gdje mu je stan. Policajci su mu se rugali i ša- lili se s njim, sve dok ih nije prekinuo jedan stariji kolega. Odvezli su ga kući, a Zvo- nimir je mislio da mu je to mala kazna i opomena od Boga za oholost u zrakoplovu. Pijani „papagaj“ priča je o tome kako je teško naučiti jezik i koliko se razgovorni jezik razlikuje od standardnog, odnosno „književnog“ kako ga imenuje autor. Uz stilsku nedorađenost i manjkavu strukturiranost priče, vrlo je neobična usmjerenost pripo- vjedača koji kao da želi reći kako se jezik ne može naučiti iz knjiga, nego isključivo osobno, razgovorom te da ljudi uglavnom ne koriste standardni jezik („nego samo u školi, gdje moraju!“) – kako u Hrvatskoj, tako u Njemačkoj; iznimka bi mogli biti viši društveni slojevi. Slažem se da je bitno osloboditi se i (pro)govoriti, ali nije jasno minoriziranje, pa i ismijavanje učenja stranoga jezika. Naprotiv, mislim da bi bilo puno bolje kad bi se upravo suprotno poentiralo: bez učenja se ne može svladati ni materinski, a kamoli strani jezik. U trećoj priči Njemački Hrvat iz Gunje glavni je lik opet Zvonimir koji je obrazovan, inženjer, odlično integriran, prihvaćen u njemač- kom društvu te je pozvan na aristokratski prijem, gdje se sa svojom suprugom izvr- sno snalazi. Upoznaje jednog čovjeka čiji je otac u 2. svjetskom ratu bio kao liječnik u Gunji i stanovao baš kod Zvonimirove obitelji. U ovoj se priči opisuje njemačko visoko društvo u kojemu mogu funkcionirati i Hrvati, no takvih priča nema puno, jer su hrvatskim iseljenicima, kao i fra Jozi, puno bliži puk i jednostavan svijet. Činjenica je da je Župić blizak narodnom duhu, pa se, uz biblijske citate i/ili citate autora kršćanske provenijencije, u njegovim pričama često mogu naći narodne poslovice, narodne mudrosti, pa i pokoji deseterac. Štoviše, autor često zastupa po- ziciju narodne mudrosti, a ponekad zaključuje suprotno od pravde i pravila. Jezik kojim se koristi pripada novinarskom i razgovornom stilu, barem podjed- nako kao i književno-umjetničkom. Autor iz jednoga stila u drugi ponekad prelazi posve spontano i neosviješteno, a ponekad osviješteno i motivirano fabulom i/ili karakterizacijom likova. Funkcionalnoj raslojenosti pridonosi i način upotrebe brojnih regionalizama i germanizama. Posebno je zanimljiva uporaba germanizama, specifična upravo za govornike hrvatskoga jezika koji žive i rade u njemačkom govornom području. Na- vest ću nekoliko primjera: vešeraj, špringa, špas, banhof, bauštela, imbis, šparati, hajm, ebene, kuplung, flaša, špigl, blinka, lotanje... Česta je uporaba regionalno obilježene ikavice: dite, čovik, propivaju, likarija, doli, svitovala, popriko, misec, namiriti (umjesto namjeriti), tili, triba, podilit, pivati, uvik, popriko... U pričama ima regionalizama, koji su često arhaizmi, tuđice ili posuđenice: sr-