Nova Istra

66 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Milan BOŠNJAK Premda pojedine književnice koje pišu na njemačkome jeziku i koje su dobile neke njemačke književne nagrade imaju dosta čitatelja u Njemačkoj, ako bismo u obzir uzeli samo hrvatsku zajednicu, možemo zaključiti da je fra Jozo Župić uvjer- ljivo najčitaniji i najpopularniji među svim hrvatskim piscima koji su koncem 20. i početkom 21. stoljeća živjeli i stvarali u Njemačkoj. Jezik i stil Jozi Župiću zasigurno ne nedostaje maštovitih i domišljenih zamisli, dobre volje i plemenitih namjera, koje često bivaju zasjenjene nevještim strukturiranjem priče i neizbrušenim stilom pisanja. U oblikovanju opsegom kratkih i sadržajno jednostavnih priča autor asocijativ- nim nizom gradi mozaik u kojemu ima puno fragmenata vrlo heterogenih po svojim sadržajnim, tematskim i stilskim obilježjima. Često je nemoguće pronaći suvislu po- veznicu dijelova priče koja raznim intenzitetima varira u svim smjerovima. Autor u pisanju, takoreći bez najave i/ili jasne svrhe upotrebljava visoke i niske književne stilove, unosi razgovorni jezik, tekst mu je opterećen brojnim arhaizmi- ma, barbarizmima, srbizmima, germanizmima karakterističnim za govor Hrvatâ u Njemačkoj, brojne su krnje i nepravilne rečenice. U prvoj knjizi Priče iz tuđine vrlo često, rjeđe u kasnijim knjigama, autor u vrlo sažetoj formi prati nečiji konkretan život od početka do kraja, prema istovjetnoj, jasnoj paradigmi: teško djetinjstvo, težak rad u Njemačkoj, jedna izabrana zanimlji- vost, utjeha u krilu crkve/Crkve. Rečenice su mu vrlo kratke, izlomljene, moglo bi se pomisliti da su namjerno tako stilski obilježene, ali poznavajući širi kontekst, jasno je da nije tako. Gotovo da i nema proširenih rečenica, nema pridjeva, epiteta, gotovo uopće nema opisa, vrlo je štura karakterizacija likova. Sve je jako pojednostavljeno, likovi su uglavnom crno- bijeli, mogli bismo reći plošni, vrlo malo saznajemo o njima, njihovim interesima, uspjesima, problemima, o razlozima njihovih postupaka. U pričama se uglavnom navodi porijeklo likova, pa Jozo Župić opisuje Hrvate iz Zagorja, Pokuplja, Posavine, Like, Hercegovine, Zagreba, Podravine, Bosne, Rijeke, Slavonije, Dalmacije i, najviše, iz Dalmatinske zagore. Likovi se uglavnom izmjenjuju i pojavljuju u jednoj priči, a tek se poneki pojav- ljuju u više priča te tako bivaju osvijetljeni s više strana pa doznajemo nešto više o njima. U knjizi Glas iz tuđine u tri priče glavni je lik Zvonimir: Spasila ga pantomi- ma , Pijani „papagaj“ i Njemački Hrvat u Gunji . U priči Spasila ga pantomima riječ je o Zvonimiru koji je u Berlin došao 1973. godine, prvi je put letio zrakoplovom, ali to nije htio priznati, nego se držao tako kao da često putuje. U Njemačkoj su ga lijepo dočekali, ušao je u namješten stan, bio je prezadovoljan svime što i kako se dogodilo.