Nova Istra
63 Ljiljana AVIROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU je u posljednje vrijeme udarni jezik struke postalo upravo prevođenje sudskih do- kumenata. Četvrta i peta tematska cjelina za tršćanske studente kroatistike bit će „nasušna potreba“. Hrvatskim jezikom za prevoditelje Mihaela Matešić, Lada Badu- rina i Nikolina Palašić kao da su željele potaknuti i studente i docente na ponovno, i potrebno, učenje hrvatskoga jezika i pravopisa. Suvremeni izazovi prevoditeljskoj struci već u naslovu kažu da se načini prevođenja prilagođavaju modernim vremeni- ma. Sanda Martinčić-Ipšić vodi računa o kompjutorskom pomagalu pri prevođenju, a dvije urednice Aneta Stojić i Marija Brala Vukanović završnim riječima sada već ohrabreno zaključuju tu„malu enciklopediju“ i stavljaju krunu na zanat o kojemu se do sada premalo vodilo računa. Znale su one da u Hrvatskoj nema takvog priruč- nika, da je jednostavno potreban i silno koristan za studente, a ja ću im reći da ga nema, unatoč svemu, ni u zemljama gdje se tradicionalno mnogo više brige vodilo o procesu prevođenja. Eto, to je u našemu podneblju novo glede prevođenja, ali je ujedno i blago upozo- renje: u Hrvatskoj se ne vodi dovoljno račna o školovanosti prevoditelja, književnih i ostalih. Čini se da prevoditelj eseja sve zna i ništa ne treba učiti, a tome nije tako, pogotovo ako mislimo na generacije mladih prevoditelja odnosno studenata. Da bih „pristojno” prevela Krležin esej Evropa danas na talijanski, trebala su mi mnoga znanja i cijela knjiga o tom autoru, a da još uvijek nisam sigurna je li ritmički i smisleno s tim esejem, koji nikada u cijelosti nije bio preveden na talijanski, baš sve u najboljem redu. Poslušajmo: Dai tempi più oscuri del cannibalismo, l’Europa molto probabilmente non sapeva più di quanto sa oggi delle stelle, delle malattie, dei segreti e dei problemi vitali; pur tuttavia l’Europa oggi sa più di quanto non abbia mai saputo, ma dubita di tutto quello che sa, non conosce ciò che sa e non ha la più pallida idea di ciò che vuole. Oggi l’Europa è signo- rilmente sbandata: da un lato è intelligente come una maschera antigas, dall’altro è cieca come una vecchia bombarda, e allo stesso tempo attraente come una vetrina metropolita- na colma di variegate e preziose sciocchezze. Oggi, l’opulenza europea, nella dissoluzione e nel disordine totale, è in modo perverso simile a una gabbia di oro zecchino tempe- stato di pietre preziose, nella quale i colibrì tropicali rosso-verdognoli saltellano da una stanghetta all’altra; e mentre questo giocattolo sontuoso costa alcune migliaia di sterline d’oro, dinanzi alla vetrina sfilano affamati e lividi volti europei, ombre del caos e della disoccupazione, che muoiono di fame, perché al loro posto lavorano le macchine. Questo corteo di ombre tisiche, davanti alle vetrine delle gioiellerie nelle metropoli, è diventato ormai uno schema letterario, noioso come sono noiosi tutti gli schemi letterari che durano
RkJQdWJsaXNoZXIy NjQyNzA=