Nova Istra

62 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Ljiljana AVIROVIĆ skih kultura. Od teksta do prijevoda dug je put, piše u Priručniku Boris Pritchard i prikazuje kolika je povezanost znanosti o prevođenju s drugim znanostima. Drugim riječima, teoretičari prijevoda trebali bi biti vrlo dobro upućeni u filozofiju, lingvisti- ku, u sve oblike književnosti i kultura, ali i u najnovija dostignuća na polju tehnolo- gije. Tim bi se putem došlo do zaključka što je to„kvaliteta prijevoda“, ali i na temelju kakvih normativnih dokumenata se određuje kakvoća. Lada Badurina i Nikolina Palašić, u prilogu Tekst i kontekst , i prevoditeljima daju do znanja „što s tekstom činimo u procesu prevođenja“. „Ciljni tekst“ je jedan od hrvatskih termina koji sam naučila čitajući Priručnik . Dosad smo za taj naziv uglavnom koristili jezik recipijen- ta. Ukratko rečeno, svi tekstovi lingvističkog obilježja iz Priručnika bit će u prvome redu korisni za naše studente koji se pet godina pripremaju za zvanje prevoditelja. „Književnina“ je još jedan termin koji sam naučila čitajući Priručnik . Kolegice Petra Žagar i Sintija Čuljat kažu da su „prevoditeljska počela vjernosti i prihvatljivosti“ promjenljive vrijednosti, a na primjeru Stilskih vježbi i prijevoda na hrvatski jezik Tonka Maroevića komunikacijski učinak teksta, domišljenom tvorbom značenja, uistinu se pretvara u ono što se zove umjetnost prevođenja. Na ovome je mjestu potrebno reći da će i najiskusniji prevoditelj hrvatske književnosti na talijanski jezik jednostavno pokleknuti pred urednicima talijanskih nakladnika. Bude li nekoga za- nimalo štogod od tih iskustava, rado ću odgovoriti na pitanja, a iz zaključaka dviju kolegica razaznaje se kako je tutto il mondo è un paese . Ta bi se mala fraza na hrvatski mogla prevesti s „Na Zapadu ništa nova“, ali time već ulazimo u domenu prevođenja idiomatike s kojom često talijanski prevoditelji imaju problema (primjer: bosansko- ga Židova koji ne zna pjevati jer živi u samoći stranoga jezika / nella solitudine della lingua straniera/ u knjizi I Karivan , Einaudi, trebalo je po urednikovim riječima za- mijeniti opisnom rečenicom). No, kad sam uredniku rekla da i sama već 35 godina živim, radim i volim u samoći stranoga jezika, ipak je popustio i tu lijepu metaforu ostavio živjeti u knjizi. Na tu se temu nadovezuje rad Anite Pavić Pintarić koja, pi- šući o prevođenju emocija, upozorava na važne elemente umjetničkoga prevođenja. Onomatopeje i glasanje životinja, recimo, nikada neće prijeći s hrvatskoga na tali- janski bez većih gubitaka. Nema intenzifikatora koji će ublažiti svojevrsno sniženje stilske razine, u ime takozvanog srednjega čitača. Sad smo se približili temi koju mi u tršćanskoj školi zovemo linguaggi settoriali, a riječki Priručnik naziva ih – jezicima struke . U toj trećoj tematskoj cjelini kolege Boris Prichard, Anita Memišević, Luka Samaržija i Martina Bajčić sažimlju sva znanja o najmodernijem pristupu prevođe- nju. Taj je pristup gotovo isatovjetan mnogim predavačima tršćanske škole, a stu- dentima je najprivlačniji jer će baš jezici struke biti njihov „kruh svagdašnji“ čim se počnu baviti prevođenjem. Prevođenje sudskih podnesaka, kažu stučnjaci, nikako ne bi smjele prevoditi osobe koje nisu studirale pravo. Nismo se s njima složili pa