Nova Istra

61 Ljiljana AVIROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU sveučilištu, dovoljno pročitati Sadržaj i Predgovor da shvati o kakvom je podvigu riječ; i u smislu izvrsnosti i u smislu obima učinjena posla. Sažmemo li svih pet poglavlja te vrijedne knjige ( Prevoditeljski čin – uvodna teorijska razmatranja , Pogled u vrste pre- vođenja , Jezici struke i prevođenje , Hrvatski jezik za prevoditelje , Suvremeni izazovi prevo- diteljskoj struci , odmah uočavamo da je riječ o „maloj enciklopediji” jako potrebnih znanja za buduće prevoditelje, današnje studente, ali time, unatoč svemu, još nije do- voljno rečeno. U Priručniku nema niti jednoga priloga iz kojega već iskusni predavač ne bi nau- čio nešto nova. To mu je velika prednost. Koristan je i za studente i za predavače, a svakako će biti koristan i iskusnim prevoditeljima zbog bogate bibliografije svakog pojedinog priloga. Priručnik na jednome mjestu objavljujr suvremena znanja o „ala- tima“ koji su dostupni i predavačima i prevoditeljima: uočava se„neujednačenost hr- vatske terminologije u prevoditeljskoj struci“, što nije samo hrvatska pojava, već bi se moglo reći da svako jezično područje (anglosaksonsko, romansko, slavensko...) ima svoju terminologiju koja često nije ujednačena ni unutar istoga jezičnog područja. Mi prevoditelji, u mojem slučaju književni, upravo prema terminologiji prepo- znajemo teoretičara-prevoditelja, teoretičara-lingvista ili teoretičara prijevoda koji se ne bavi prevođenjem. Prvi su nam najkorisniji, a lingvisti najpotrebniji. Radim na tršćanskom Fakultetu za tumače i prevoditelje, koji više od šezdeset godina školuje tumače i prevoditelje. Svjesni „starosti“ i potreba svojega fakulteta, svi predavači re- dovito objavljuju znanstvena djela, svaki iz svoje oblasti (tumačenja ili prevođenja), ali nitko još nije spojio te dvije discipline na način novoga, hrvatskog Priručnika . Razlozi što je tomu tako vrlo su praktične naravi, a leže u dva različita„zanata“, u dva različita naziva ( interpreti e traduttori ), u dva različita pristupa proučavanju i pouča- vanju. I sama sam navikla na takvo raslojavanje unutar kojega još uvijek nije do kraja prihvaćena činjenica da su teorije prijevoda znanstvene discipline. U Predgovoru Priručniku tri urednice s pravom ističu da će Prva tematska cjeli- na pokušati dati odgovor na to pitanje. Vlasta Kučiš vrlo je simptomatično citira- la Giordana Bruna koji kaže da je prevođenje osnova svih znanosti , ali je svojim pri- logom dokazala da je ipak riječ o mladoj znanstvenoj disciplini, pa citirajući Prunča navodi da „i u 21. stoljeću profesija prevoditelja još uvijek nije legalizirana“. Ovdje je ipak potrebno razlučiti teorije prijevoda, koje tragaju za svojim identi- tetom, od samoga procesa prevođenja koji vjerojatno nikada neće biti znanstvena disciplina već vještina, a kad je riječ o književnu prevođenju, onda u najmanju ruku umjetnost, nikako znanstvena disciplina. Nije Jiří Levý uzaludno svoje poznato dje- lo nazvao „Umjetnost prevođenja“. Akademiziranje prevoditeljske struke poželjno je i potrebno, pogotovo u svjetlu novih „translatološko-komunikacijskih znanja“, a mlade prevoditelje treba obrazovati, kako kaže Pelc, i na temelju novih informacij-