Nova Istra

59 Ljiljana AVIROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Pročitavši tih nekoliko uvodnih rečenica u jedan od naših najpoznatijih eseja, Evro- pa danas , Miroslav Krleža (1935.), svaki ozbiljan prevoditelj će se zapitati o čemu je riječ, o eseju ili o književnom tekstu. Krležijansko obilježje nadaleko odzvanja, ali to ipak nije književno djelo. Takve dvojbe nisu rijetka pojava pogotovo u suvremenoj prijevodnoj književno- sti. Mnogi su teoretičari Magrisov Dunav doživljavali kao esej iako tomu nije tako, a Rumizovo djelo La linea dei mirtili: Storie dentro la storia di un paese che non c’è più (Editori riuniti, 1997.) kao roman o Balkanu devedesetih godina prošloga stoljeća, a uistinu je riječ o eseju s izrazitim književnim nabojem. Teorije prijevoda lijepe književnosti sada već broje cijelu malu biblioteku napisa- nih djela, a o prijevodu eseja gotovo da se i nije pisalo. No vratimo se najprije spomenutom Krležinom eseju jer je po mnogome para- digmatičan. Prvi put je objavljen 1935. u svesku naslovljenom Razgovor o materija- lizmu – Evropa danas u Biblioteci aktuelnih knjiga , zatim i u časopisu „Danas“ koji je smjesta zabranjen zbog pretjerano slobodarskoga duha. Ponovno objavljivanje „Zo- rina“ izdanja 1956. pod naslovom Evropa danas – knjiga dojmova i essaya, a zatim i 1972. Evropa danas: knjiga dojmova i eseja predstavlja čitatelju duboku Krležinu raspravu o Europi, o njezinim narodima i njihovim kulturama. Svaki fragment toga djela ozračen je različitim obilježjem svakog pojedinog od tih europskih naroda. No, esej nam daje i epistemiološki prikaz europske misli, ili filozofije njezinih znanosti ako baš hoćemo, govori o europskoj pameti, o znanju koje je fragmentarno i nasum- ce skupljeno, o pitanju naoružanja, o vojnom defiliranju europskih naroda pa, dakle, o vječnoj europskoj gluposti zbog koje se najveće istine uvijek izriču pod vješalima, a ta dekadentna Europa bezglavo stupa naprijed smatrajući sama sebe modelom civilizacije i kulture. U tako kompleksnom eseju fragmentarnoga tona, vrlo često kontradiktornih pretpostavki, ima uistinu i književnih stranica, jer se u drugom dijelu Krleža obraća svojevrsnom apostolu, svojemu drugom ja, s kojim istodobno i mirno razgovara i polemizira. Riječ je o angažiranom sarkazmu koji će se odraziti, zajedno sa svom svojom vidovitošću, i na one dijelove Krležina stvaralaštva koji su bez sumnje čista književna ostvarenja. Kvantitativna redukcija podataka u eseju Europa danas prisut- na je u toliko radikalnoj mjeri da umjesto stilske jednostavnosti i složenosti misli, što i jesu temeljna obilježja eseja, prelazi u površnost pa često i netočnost, osobine što ih smatramo vječnim opasnostima za formulaciju eseja. Krleža u Europi danas svjesno koristi paradokse s literarnim efektom koji i nisu drugo nego odraz povije- snoga trenutka u kojem se pisac našao pa privilegira te paradokse umjesto da anali- tički iznosi sve europske pojave, događaje i stranputice. Ta Europa i sva njezina pro- turječja još su i danas „aktuelna“, kako bi rekao književnik, oni žive u tom tekstu kao