Nova Istra

449 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ izvediva“, da je usprkos globalnoj umreženosti informatičkom tehnologijom i društ- venim mrežama nemoguće češće provjeravati volju građana, da neposredna demo- kracija nije samo etička nego i politička anarhija, da je pretjerana reprezentativnost na kojoj se zasniva sva društvena korupcija nekakvo veliko civilizacijsko postignuće, potrebno je samo razmisliti o tome tko nas u to uvjerava. Dakako, u to nas uvjera- vaju profesionalni političari. Današnji političari kao profesionalni posrednici između konkretnog interesa po- jedinca i apstraktne volje naroda nisu ništa drugo nego uzurpatori demokracije. Pro- fesionalizirajući upravne funkcije i namećući svoje posredništvo u svim društvenim pitanjima, oni svjesno onemogućavaju konstituiranje političke zajednice kakva je bila zamišljena u aristotelijanskom polisu. Na žalost, s nestankom polisa, nestala je i jed- na od njegovih najvažnijih institucija – ostracizam. Sve mutikaše, lopove, pa čak i do- kazane ubojice koji se pod egidom politike predstavljaju kao stupovi društva, antički je polis izbacivao izvan zidova grada u pravilnim vremenskim razmacima, provje- travajući tako svoje trgove i čisteći zlu krv sa svojih ulica. Danas, međutim, moramo pristati na deprimirajuću činjenicu da je ostracizam postao besmislen jer je globalni megalopolis postao gradom bez vanjskih granica, pa nesretni teret častohleplja i kri- minala ne možemo više odložiti u nekom tuđem, susjedovom kontejneru. Ako smo već prisiljeni živjeti koruptivnu demokraciju pod vodstvom birokraci- je, ideologije i profesionalnih političara, tada bi se najvažnijom zadaćom moderne politike pokazala potreba da se profesionalne političare ne samo nadgleda putem institucionalnih „ checks and balances “, tj. sustavom trodiobe vlasti koju su kao auto- regulativni mehanizam moderne demokracije zamislili američki federalisti, nego i da ih se preodgoji , tj. nauči istinskoj ili osobnoj odgovornosti. To, međutim, nije mo- guće razgovaramo li s političarima na njihovom jeziku i njihovom terenu. Potpuno suprotno Lévinasovu učenju o obeskonačenju odgovornosti, tj. ideji da sam upravo ja taj koji je odgovorniji za zajedničko dobro nego bilo tko drugi, opstanak pro- fesionalnih političara ili profesionalnih poslušnika zasniva se na inverziji etičkoga bitka, tj. negiranju i prebacivanju svake moguće osobne odgovornosti na leđa nekoga drugoga.Walter Benjamin je u svojim„Povijesno-filozofskim tezama“ ustvrdio kako postoje tri osnovne sastavnice svake političarske karijere. Prva je njihova kruta vjera u napredak, druga je njihovo pouzdanje u masovnu bazu, a treća servilno uključiva- nje u nekontrolirani, posve neodgovorni aparat moći ili vladavine. Kada se danas čudimo zašto je u cijeloj Europi iracionalna neoliberalna ekono- mija, koja sve više pokazuje svoje totalitarno lice, zavladala ne samo zahvaljujući moći desnice nego i kooperaciji, servilnosti i socijalnoj neosjetljivosti tzv. ljevice ili socijaldemokracije, dovoljno je sjetiti se 11. Benjaminove povijesno-filozofske teze koja, a da sâm Benjamin toga i nije bio svjestan, predstavlja potpunu antitezu glaso-