Nova Istra

446 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ Hobbesa i političkoj teologiji neprijateljstva kao konstitutivnoj biti političkog dovr- šio Carl Schmitt 13 , a druga je obrat prema gostoprimstvu i prijateljstvu kao etičkim kategorijama politike za kojima, na tragu izvorne demokracije grčkoga polisa, vapi i naš globalni megalopolis. Ako pretpostavimo da su se u cijeloj političkoj povijesti Zapada pojavila samo dva paradigmatska modela na koja se mogu svesti sve ostale političke teorije, a to su Aristotelov model politike prijateljstva i Machiavellijev model politike kao oza- konjenja prava jačega, tada se Derridin obrat prema politici nesvodljivosti Drugoga, iako izgovoren u kategorijama Lévinasove religije čovječnosti, ne može shvatiti nika- ko drugačije nego kao povratak temeljnim političkim kategorijama aristotelijanskog polisa. Pitanje o kojem ovisi cijeli ovaj pothvat zapravo glasi – je li u hiperreprezen- tativnoj demokraciji megalopolisa još uvijek moguće primjenjivati etičke i političke kategorije neposredne demokracije polisa? Što u megalopolisu uopće znače političke kategorije poput prijateljstva (solidar- nosti), distributivne i izjednačujuće pravednosti, kao i cijeli onaj spektar etičkih i dijanoetičkih vrlina (umjerenost, razboritost, hrabrost, itd.) na kojima Aristotel za- sniva svoju filozofiju politike? Pođemo li od Lévinasove pretpostavke da se etika kao prva filozofija zasniva isključivo na susretu „licem u lice“ ili neposrednom susretu s drugim čovjekom, ne možemo ne upitati kako se Lévinasova etika, koja u licu ili izgledu drugoga sluti lice samoga Boga, uopće može uskladiti s poslušničkom i teh- nicističkom logikom moderne politike? Temeljni pojam etičkog obrata na kojem su, poučeni političkim zabludama svog filozofskog mentora Martina Heideggera, inzistirali Emmanuel Lévinas i Jacques Derrida, jest pojam čovjekove osobne odgovornosti. Cijela etika Emmanuela Lévi- nasa, kao svojevrsna inverzija ontologije Martina Heideggera, počiva na ideji obes- konačenja ( l’infinion ) odgovornosti, koju je Lévinas još u mladosti osmislio na tragu jedne rečenice Aljoše Karamazova, tj. misli Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koja kaže: „ Svi smo mi odgovorni jedan za drugoga, ali ja sam uvijek odgovoran više nego ostali. “ Iz odgovornosti prema Drugome koji kao apsolutni stranac nepovratno raz- bija moju zatvorenost u vlastiti ego, a s njome i sve one političke i etičke kategorije koje počivaju na pukoj egologiji ili ontologiji identiteta, na koncu proizlazi ideja beskonačne odgovornosti koja čovjeku kao zadaću nalaže ostvarenje beskonačne mjere Pravednosti na kojoj se, kako su to na tragu izvorne grčke politike ustvrdili Derrida i Lévinas, moraju zasnivati i svi politički odnosi. Za samog Lévinasa, temeljna je politička kategorija bila ideja bratstva , koja ne 13 Carl Schmitt:„Political Theology, Four Chapters on the Concept of Sovereignty“,The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England, 1985.