Nova Istra

443 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ se ne smije zamišljati kao politički konsenzus, nego uvijek i jedino kao disenzus , 7 čuvanje različitosti u zajednici čiji je jedini obvezujući ugovor poštovanje i razvijanje osobnosti u zajedničkom okružju ili ethosu slobode. Nazivali ga mi masom, klasom, pukom ( populus ) ili demosom, istinski subjekt politike, pa tako ni subjekt građanske revolucije, nikada ne može biti kolektiv. Razu- mijevanje politike u formi populizma, tj. pretvaranje građanskog društva u instru- ment u raljama neumoljivog Moloha kolektivizma, najveći je hybris političke teorije novoga vijeka. Svaka množina bez jednine, ona nesretna pluralia tantum , koju je baš kao i riječ poslušnost toliko mrzila Hannah Arendt, priziva nepovratno raskidanje veze između etičkog i političkog. Hannah Arendt vjerojatno bi se i sama složila s parafrazom njezine misli zapisane u eseju „Osobna odgovornost pred diktaturom“ 8 – kolektivizmu i poslušnosti nema mjesta u etičkim i političkim stvarima. Suprotno neomarksističkim zagovornicima reinvencije populizma, političku, etičku, ekonom- sku i ekološku krizu u koju je zapala naša civilizacija moći će se razriješiti tek onda kada se shvati da najdublji uzrok krize treba tražiti upravo u nepovratnom delegi- ranju građanske političke odgovornosti i odumiranju izvornih građanskih vrlina. Civilizacija u kojoj je građanin-pojedinac, kako je to primijetio već Marshal Mc- Luhan, posve tribaliziran i narkotiziran sveopćim posredovanjem informacije i užit- ka, civilizacija koja sa sveopćom medijalizacijom života u službi kapitala i obijesnog hiperkonzumerizma sve više tone u bezdan zaborava i eskapizma, ne može sve svoje nade polagati u automatizirani pogon zajedničke vladavine znanosti, tehnike i ideo- logije, jer upravo je taj bezdušni aparat glavni krivac za sveopću dehumanizaciju, tj. pretjerano ustrojavanje humanoga svijeta. Kada se budućnost čovječanstva iz per- spektive našega doba vidi u nekom novom, hiperprosvijećenom i hiperkompetitiv- nom„društvu znanja“, zaboravlja se da je to društvo i sâmo tek projekcija ili transfe- rirana želja darvinističke ideologije umirućeg neoliberalizma. U viziji totalitarnog društva znanja koju predlaže Bill Gates, ljudi bi poput broj- lera na tekućoj traci tvornica/klaonica trebali biti obilježeni galvanskim narukvicama za fiziološko praćenje njihovog angažmana u sveopćoj proizvodnji normirane sreće i kolektivne pameti. Baš kao što trgovački lanci i marketinške agencije neumorno pra- te sve naše preferencije i (pre)usmjeravaju našu senzibilnost u zveket svojih blagajni i dobit svojih dioničkih društava, tako se i ideja društva znanja temelji na preusmje- ravanju svih ljudskih kognitivnih moći u proizvodne think tankove u službi jednog jedinog, nevidljivog, ali sveprisutnog gospodara. Sluteći ovakav razvoj događaja, 7 Jacques Rancière:„Dissensus, On Politics and Aesthetics“, Continuum IPG, New York, 2010. 8 Hannah Arendt: „Personal responsibility under dictatorship”, The Listener, August 6, 1964. Dostupno na: http://pescanik.net/2009/07/dva-eseja-2/