Nova Istra

390 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ Ono što nam se čini ovdje posebno zanimljivim jest da ni Kierkegaardovo shva- ćanje vremena na tragu sv. Pavla, sv. Augustina i Martina Luthera kao religioznih mislilaca te na tragu Platona i Kanta kao vrijeme subjektivne istine događanja eg- zistencije nije u načelu bitno drukčije od Hegelove „loše beskonačnosti“. Razlika je samo u tome što Kierkegaard „skokom u vječnost“ religiozne sfere shvaća vrijeme polazeći od vrtoglavice tjeskobe. To je čudovišna moć onoga Ništa u ništenju bitka. Vrijeme se, dakle, pokazuje mnogo više aporijom egzistencijalne vjere negoli para- doksom mišljenja transcendencije ljudske slobode. Razlog leži u tome što dvojnost vremena prolazi kroz samu egzistenciju (čovjeka). Ako se vrijeme misli iz otvoreno- sti svojih povijesnih dimenzija, nužno je dospjeti do mišljenja konačnosti. Epohe su zaokružene sfere razumijevanja vremena. U Kierkegaarda su sfere ujedno duhov- no-povijesni stadiji prolaska kroz niše vječnosti. Njihova mistika upućuje na taj- nu vremena u njegovoj „novosti“. Subjektivnoj istini mora odgovarati i subjektivno shvaćeno vrijeme. Ovdje je izbjegnuta prijetnja relativizma i perspektivizma istine za razliku od Nietzschea koji jezik metafizike rasprostire na suncu poput oderane kože rijetke lovine. Već time što se postulira natpovijesno „vrijeme“ transcendencije u susretu s licem Boga, istina ne može biti raspršenom u moru fikcija. Vječnost i vre- menitost pripadaju prostoru egzistencije. Njezina se krajnja zadaća sastoji u trans- cendenciji bitka. S egzistencijom, dakle, otpočinje filozofija kao „vjera bez svijeta“. Razgradnja ove metafizike tegoban je proces novoga početka. Ali ne počinje se bez tragova u temelju. Posrijedi je ujedno poštovanje tradicije i nasilje nad njom. Polazi se, naime, uvijek od toga da je ono „sada“ dokinuta prošlost. Budućnost se, prema tome, nalazi na višoj razini bitka od prethodnoga stadija. Stabilnost promjene mora se nekako smiriti. U mišljenju kraja povijesti ono doseže željenu ravnotežu. Rezul- tat je taj da se filozofija više ne može nadilaziti i prevladavati unutar dijalektičkoga mišljenja. Zato su Marx i Kierkegaard najkonzekventniji posthegelovci u preokretu dijalektike. Za Marxa rad nadomješta duh u materijalističkome obratu povijesti kao otuđenoga rada. Do istine se dospijeva tek na kraju povijesti u komunizmu. A u slučaju Kierkegaarda čitav se proces rastemeljenja supstancije-subjekta apsolutne znanosti izokreće polazeći od subjektivnosti subjekta kao samstvene egzistencije. Nije otuda teško zaključiti da Marx ne može biti filozof ni sociolog u tradicional- nome smislu riječi. Jednako tako kao što Kierkegaard ne može biti filozof ni teolog u tradicionalnome razumijevanju „uma“ i „vjere“. Da bismo postavili pitanje o tome što se događa kada nestaje supstancija filozofijske tradicije u liku apsolutne znanosti u Hegela, valja poći od sljedeće pretpostavke: sfera egzistencijalne vjere u tri svoja načina kazivanja (estetskoj, etičkoj i religioznoj) za Kierkegaarda predstavlja jedini