Nova Istra

389 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI omogućava. Subjekt, pak, u liku samstvenoga pojedinca nije početak ni kraj dijalek- tike. On je causa sui u smislu Spinozine odredbe slobode kao „spoznate nužnosti“ razvitka svijesti do njezina konačnoga stadija u apsolutu povijesti. Utoliko je sustav- na dijalektika povijesti metoda izlaganja apsolutne slobode u Hegelovu mišljenju„o“ povijesti. Povijest se prevladava u konačnosti i vremenitosti. Samo zahvaljujući tome što već od „početka“ do „kraja“ moć negativnosti djeluje kao sredstvo za posljednju svrhu – apsolutnu znanost o bitku kao mišljenju mišljenja – povijest može postati temom budućega (povijesnoga) mišljenja. Bog ovdje nije božanski bog. Radi se o bogu filozofa. U mišljenju egzistencije iz „biti“ onoga što „sustav“ i „metodu“ čini apsolutnim prikazom ideje u zbilji filozofija misli Boga unutar okružja bitka bića. Hegel to naziva ozbiljenjem najmoćnije moći povijesnoga razvitka. Ona se realizi- ra kao napredak supstancije-subjekta u liku filozofijske znanosti apsoluta. Bog u Hegela može, dakle, biti jedino bog mišljenja ili apsolut filozofa. Religiji preostaje područje vjere. Zbog toga se filozofija religije bavi iskustvom božanskoga u povijesti iz perspektive mišljenja „o“ ideji doživljaja onostranoga. Onto-teologijska struktura metafizike zahtijeva cjelinu. Svi dijelovi u njoj ima- ju, doduše, autonomiju. Ali njihova suverenost ograničena je na vladavinu pojma supstancije-subjekta u prirodi, društvu i državi. Vrijeme apsoluta vremenuje se u logičko-povijesnome kontinuitetu „vječne sadašnjosti“ pojma. Ipak, problem proi- zlazi iz diskontinuiteta „u“ vremenu. Pad apsoluta u vrijeme dovodi do onoga što Hegel naziva „lošom beskonačnošću“. Ovdje ponavljanje zadobiva lik beskrajne li- nearnosti „sada“ i „ovdje“ ili, pak, onoga koje pretpostavlja da se vremenu uskraću- je transcendentalno utemeljenje u ideji vječnosti. Vrijeme kao obzorje povijesnoga zbivanja zahtijeva mišljenje lišeno konstruktivne dijalektike. Razlog valja vidjeti u tome što ona ništi izvorno vrijeme. Do toga dolazi aktualiziranjem u nizu sekvenci prisutnosti. Kierkegaardovo shvaćanje vremena polazi od moći subjekta. Stoga je ono samo druga verzija hegelovske loše beskonačnosti. Umjesto pada vječnosti u vrijeme kroz iskonski grijeh povijesti, na djelu je skok iz vremenitosti u lošu vječ- nost subjektivnoga vremena. Estetsko-etičko-religiozne sfere egzistencije samo su putovanje do jedne eshatologije egzistencije. Hegel i nadalje ostaje neprekoračivim obzorjem mišljenja povijesti kao trijumfa logike nad zbiljom. Utoliko gore za svaki pokušaj rastemeljenja njegove metafizike. Što to znači? Nemoć dekonstrukcije? Iza svih takvih pokušaja od Kierkegaarda do Deleuzea ostaje pitanje je li traganje za novim stvaralačkim bogom filozofa ili umjetnika pravo rješenje problema. 9 9 Vidi o tome: Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx , Demetra, Zagreb, 1994. iWillfried Griesser, Geist zu seiner Zeit: Mit Hegel die Zeit denken , Königshausen & Neumann, Würzburg, 2005.