Nova Istra

388 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ ekscentričnost subjekta. „Filozofi grade palače od ideja, a žive u kolibi“, zapisao je Kierkegaard. Sam život u otvorenosti spram budućnosti zahtijeva ukorijenjenost egzistencije bez prisile društva i države. Bez toga se utapa u bezličnosti svijeta. Poje- dinac u svojoj tjeskobi početak je i kraj svake buduće egzistencijalne vjere u spasono- sni obrat. Modernost otpočinje s čudovišnim uvjetom slobode. Biti sam i svoj znači biti na rubu pukotine iz koje prodire Ništa. U sljedećem će se nastojati pokazati odnos Kierkegaarda i suvremenosti spram pitanja zadaće filozofije kao egzistencijalne vjere s obzirom na već ocrtano obzorje unutar kojeg se iznova tematiziraju pojmovi „uma“ i „vjere“. Kierkegaardove tri sfere duhovnoga bitka – estetska, etička i religiozna – stapaju se u tehnosferi s pitanjem o granicama između mišljenja i vjere o samome događaju nastanka onoga što više nije ni bitak ni biće, ni živo ni neživo. Kako pristupiti tome? Kierkegaardov prilog mišljenju suvremenosti moguće je razložiti kao pitanje o subjektu „filozofijske vje- re“. Čini se da takva vjera pripada području nadolazećega. Onkraj svih sfera nalazi se njezino boravište. Je li mjesto božanskoga Boga u transcendenciji subjekta upra- vo ono mjesto koje još može biti opravdanjem „filozofijske vjere“ u događaj? Ili se mora konačno napustiti svaka moguća „vjera“ u „umno postavljenu vjeru“ koja ne misli više bitak kao otvorenost povijesnoga zbivanja, nego kao događaj onkraj raz- like filozofije i vjere? U izvođenju će se pokazati da Jaspersov pokušaj utemeljenja nove „filozofijske vjere“ u egzistenciji, a ni obnova tradicionalne opreke uma i vjere u suočenju s kontingentnim događajem moći tehnosfere u stvaranju umjetnoga uma i umjetnoga života kao rezultata konstrukcije subjekta, ne dosežu do biti događaja samoga. Umjesto toga, potrebno je još vidjeti može li se tehnosfera uopće metafizički misliti iz estetsko-etičko-religiozne kritike apsolutne znanosti u liku čudovišnoga neljudskoga danas. 1. Estetika neljudskoga: Postajanje i preobrazbe Kierkegaardova se „metoda“ i njegov „sustav“ razgradnje čitave filozofije uma i slo- bode doista može izvesti u suprotnosti spramHegelove spekulativne dijalektike ap- solutnoga duha. Obojica „pohlepno traže Boga“, kako bi rekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu . No, strast za božanskim u Hegela se najprije može izvesti iz„interesa uma“. Kao temelj slobode u raščlanjenome svijetu objektivno postavljenih institu- cija građanskoga društva i političke države, um određuje granice jeziku subjekta. Pojam uma ( Vernunft ) ima podrijetlo u strukturi čitave zapadnjačke metafizike, a predstavlja vrhunac njemačke spekulativne filozofije. Nije to um u shvaćanju onoga što pripada empirijskome tragaču za pojavama i njihovim uzrocima u predmetno- me svijetu. Um nadilazi pronicljivost zdravoga razuma ( common sense ). Ujedno ga i