Nova Istra

387 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI da neprestano koriste logičke figure paradoksa, a vjera u Krista smatra„teologijskom suspenzijom filozofije“ u liku apsolutnoga duha Hegelove metafizike, pravi je para- doks što vjera u živoga Boga označava ponavljanje događaja Kristova života, smrti i uskrsnuća. Istina je etike u Kristovu Raspeću. Religiozna utjeha, pak, ima svoju istinu u novome životu kao istini tjelesne ljubavi i patnje. Put je isti kao i u Hegela. Samo je razlika u tome što umjesto stroja dijalektičkoga prevladavanja ( Aufhebung ) svjedočimo o ironiji „posljednjega skoka“ do živoga apsoluta. Ono što u tehnosferi nadilazi Hegelovu supstanciju-subjekt čitave povijesti zapadnjačke metafizike nije ni duh niti rad kao čisti bitak u svojem ozbiljenju bitosti bića. Nadzor procesa živo- ta kao vječnoga postajanja zamjenjuje moć transcendencije. U tom pogledu glavni problem suvremene rasprave o „nužnosti“ ljudske dimenzije susreta s neljudskim nije više estetsko pitanje egzistencije post-ljudi u tehničkoj okolini. Pitanje jest kako uopće očuvati „ljudsko dostojanstvo“ pred zahtjevom promjene supstancije čovjeka ako nije jasno tko je to još uopće „subjekt“ tog dostojanstva. Iz toga slijedi pitanje čemu još „filozofijska vjera“ ako nedostaje ono što je u spisu o Foucaultu tako plas- tično opisao Deleuze upućivanjem na nestanak forme životinje, čovjeka i Boga? Do nestanka dolazi onda kada više nije posrijedi linearni odnos između te tri forme. Nadčovjek dokida odnos čovjeka i Boga. Time ujedno nastaje prevrednovanje odno- sa forme životinje i čovjeka. S pomoću moćnoga medija posredovanja gubi se meta- fizika čiste prirode. 7 Stroj u formi stvaralačke potencijalnosti života dovodi u pitanje oboje: dijalektiku utemeljenja i paradokse rastemeljenja pojmova zapadnjačke povi- jesti (Hegel i Kierkegaard). Kršćanstvo kao egzistencijalna „suspenzija etičkoga“ ne može otuda biti nipošto tek prevladavanje filozofije vjerom. 8 Točno onako kako je to nepogrešivo formuliraoWittgenstein, riječ je o problemu svijeta i povijesti kao problemu povlačenja iz svijeta i njegova nadilaženja u onostra- nome. Tjeskoba i beskrajne patnje, ono što je krajnja nužda, sile čovjeka da u vjeri u uskrsnuće pronađe „nužan“, ali ne i dostatan razlog za bijeg od totalne mobilizacije tehnosfere. Ima li još mišljenje istinsku mogućnost obrata u konstelaciji planetarne tehnike ako ne dođe do radikalnoga rastemeljenja položaja „subjekta“ kao utjehe i „filozofijske vjere“ kao posljednjega utočišta? Utjeha treba svoje utočište kao što vjera potrebuje svoj duhovni prostor izvršenja. Ne radi se, dakako, o institucional- nome prostoru crkve, ali niti sveučilišta za pogon akademske filozofije. Borba pro- tiv filozofije kao „sustava“ i „metode“ tzv. objektivne istine pretpostavlja radikalnu 7 Gilles Deleuze, Foucault , Minuit, Pariz, 1986/2004., str. 138-141. 8 Martin Heidegger, Die Metaphysik des deutschen Idealismus. Zur erneuten Auslegung von Schelling: Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit und die damit zusammen- hängenden Gegenstände (1809.) (1941.) [1991.], GA, Bd. 49, V. Klostermann, Frankfurt/M., 1991., str. 25.