Nova Istra

384 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Žarko PAIĆ višnome prostoru-vremenu Ničega postaje stoga bitnom oznakom modernosti. Ono što više ne možemo povijesno odrediti me- tafizičkim mišljenjem „o“ povijesti u doba tehnosfere kao vladavine tehno-znanosti u formi radikalnoga konstruktivizma nadila- zi razlikovanje estetike i etike. Najstrašnije od svega jest to da ni bilo kakav oblik reli- giozne transcendencije nema pravi odgovor na posvemašnju bezdušnost ili bezosjećaj- nost zajedničkoga bitka. Taj osjećaj koji ui- stinu i nije osjećaj pripada doživljaju kraja subjekta i njegova svijeta u apsolutnoj vla- davini tehnosfere. Riječ je o planetarnome fenomenu ravnodušnosti ( apathy , indiffe- rence ). Filozofija otpočinje čuđenjem. Zbog toga iskonsko mišljenje odgovara svezi mita i logosa. Ali njegova je bitna značajka u poetskome kazivanju događaja otkrivenosti bit- ka kao u Heraklita i Parmenida. Novovjekovna se filozofija s Descartesom, Spinozom i Leibnizom uzdiže do temelja univerzalne znanosti o prirodi i duhu. Tehnički karak- ter bitka odgovara ovdje znanstvenome liku filozofijskoga diskursa. Paradoksalno je da će upravo u osvit rađanja modernoga doba s apsolutnom vladavinom znanstvene slike svijeta temeljni problem postati ono što Nietzsche naziva likom europskoga ni- hilizma. U prevrednovanju vrijednosti poredak metafizike postaje igrom rastemelje- nja. Nakon smrti Boga, vladavina fikcija istine i bezuvjetne volje za prividom bitka u formi vrijednosti dovodi do nestanka ranga. Posljedice su dalekosežne. Povijest se preokreće u polje kontingentnih događaja. Ništa više nema svoj uzrok niti svrhu. Re- lativizam u spoznaji „vječnih istina“ proizvodi posvemašnju kaotičnost pojmova za zbilju koja se može razumjeti samo s pomoću sustava znakova. Utoliko je modernost nužno paradoksalna tvorba subjekta. Iz želje za prevladavanjem tjeskobe proizlazi na- domjesna zajednica tzv. društvene solidarnosti. Filozofija u susretu s egzistencijalnom slobodom samoodređenja progovara kao psihologija u estetsko-etičko-religioznome diskursu postajanja Drugime. Kierkegaard je nesumnjivo prethodnik i paradigmatski mislilac ovoga kraja filozofije. Zacijelo da taj i takav kraj ne završava u psihologiji želje za transcendencijom zbiljskoga svijeta. Problem je u tome što kraj metafizike završava u kibernetici. Ovu postavku naj- uvjerljivije je izveo Heidegger u spisu „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ na međuna-