Nova Istra

368 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER ra juhe. Marion je bila ljubazna i dobra i čavrljaše s njim. Nije ga molila da se okani kokaina. Znala je da je to uzalud. Bio je pun zahvalnosti prema ovom blagom stvorenju, jedinom koje ga nije od- bacilo, njega, pariju bez prijatelja, kojega bi svaka kuća ispljunula van kao gadnu hrakotinu. „Imaš li novca?“ upita ga. On nijemo odmahnu glavom. „Ostala mi je još jedna marka, od nje ti mogu dati pedeset pfeniga. I ovo: bonove za jelo u pučkoj kuhinji.“ Dade mu to. Nato on spusti glavu na rub stola i poče plakati. Dubok jecaj izbi iz njega. Pose- gnu za djevojčinom dobrom rukom i položi lice na nju. Suze je poškropiše. Marion ga je lagano milovala po kosi: „Jadni Tobias!“ IX. Sjedio je još neko vrijeme. Onda uze svoj šešir, poljubi joj ruku i otiđe. Na stubištu je pazio da ga nitko ne vidi. Bilo je čudno silaziti ovuda, gdje su mu noćas sablasti pravile nepodopštine. U ustima osjeti bljutav okus. Dolje, pred ulaznim vratima, pozdravi ga jasna i vedra sunčeva svjetlost. Tobias je tumarao po tom kraju, besciljno je koračao praznim ulicama. Tek rijet- ko susreo bi koga u ovo rano jutarnje doba. Uto se zaoriše zvona okolnih crkava, bila je to postojana pjesma čiji su se odjeci dugo gubili u zraku koji bijaše finiji i prozirniji nego ikad u njegovu životu. Išao je preko ukusno uređenih trgova i divio se lijepo obojenim kućama koje su se, nepojmljivo mirne i kao uglačane, uzdizale prema nebu punom pjesme. Bila je nedjelja. Oblaci, mali i blistavo bijeli, polako su plovili visoko u plavetnilu i okuplja- hu se u luci obzorja. Tobias dođe do Kaiserallee. Tramvaji su zvonili prilazeći i divlje jezdili mimo njega, u vrtlogu života i gibanja. Na Trgu Friedricha Wilhelma Tobias se vrzmao oko crvene crkve. Htio je ući. No kad se približio ulazu, osjeti nazočnost ljudi. Opet ga obuze mračna plahovitost, taj iz noći i patnje rođeni strah, koji ga je tjerao od svih stolova, od svih ljudi i iz svih prostorija. Ništa mu nije preostalo! Zaustavi se i otvori ruku. Gledao je šaku, dugo i kao da duboko razmišlja. Onda promatraše svoje zamazano odijelo, oštećene cipele. Kroz rukave svijetloga sakoa nazirale su se krvave mrlje, a i na hlačama vidjeli su se tragovi. Kad se iza njega zaoriše koraci, Tobias se lecnu.