Nova Istra

367 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI oči ne varaju? Je li to što se doima kao papuča doista baš papuča, i ništa drugo? Tko bi to mogao znati? Ah, koliko god tražio, ne nađe ništa. U najdonjem pretincu komode, dok je na trbuhu ležao pred njom, ruke mu na- pipaše revolver i nekoliko čahura kraj njega. Stavio je oboje na stolac. Ali sjenki više nije bilo. Milo su zračili prozori nježnom ružičastom bojom iz koje se uzdizao mlad ljetni dan, jasan i miran, veličanstvena obujma. Hej, evo su opet cvrkutale drage ptičice i bučale u svjetlu. VIII. Tobias se uspravi i okrenu prema prozoru. Nijemo je stajao u silnome svjetlu što se rađalo na istoku i obrušavalo na njega, na to oskrnavljeno, krvavo razderano tijelo i ono mu se nesvjesno podavalo kao kakvoj nebeskoj kupki. Tobias otvori prozor i naježi se od svježine daha koji ga osupnu. Marion, taj zlatni anđeo, spavaše tvrdim snom. Tobias prođe mimo nje u kupa- onicu i pusti toplu vodu da istječe u kadu. Oprao je svoje rane i cijelo tijelo, koje se tu i tamo nervozno trzalo na dodir njegovih ruku. Onda se zavi u svoju okrvavljenu košulju i obuče se. Mali budilnik pokazivao je skoro sedam sati. Priđe Marioninu krevetu i dugo gledaše usnulu djevojku. Naposljetku se sagnu i poljubi je u čelo. Ona se probudi. „Marion“, kazao je,„moram ići. Imaš li tu komadić kruha? Gladan sam.“ „Ostani ovdje“, reče ona,„ustat ću i nešto skuhati.“ On se vrati iza paravana i sjede na svoj ležaj. Velike krvave mrlje bile su na jastu- ku i na plahtama koje posve izgužvane ležahu razbacane na krevetu i na podu. Na stolcu kraj ležaja Tobias opet nađe revolver. Nabi šest ležišta njegova spremnika i sakri revolver kod sebe. Sad je bio sasvim miran i beskrajno umoran. Marion se bijaše obukla i otišla u kupaonicu kako bi stavila juhu na plinsko kuhalo. Tobias je nijemo zurio kroz prozor dolje na neobrađenu zemlju predgrađa. Ovdje se još gradilo. Tu bijahu parcele, žičanim rešetkama ograđene i obrasle pr- ljavom travom. Asfaltirane ulice u kojima još nije bilo kuća križale su se i bezbrižno nastavljale put u sjaju jutarnjega sunca. Ptice su pjevale blago. Duboko je plavetnilo počivalo na nebu i odašiljalo mio dah. Kovrčasti oblaci polako putovahu kroz azur. Marion donese juhu koja je bila gusta i hranjiva i prijaše mu. Par kriški suhoga kruha, koje mu je dala, također je pojeo. Kao i uvijek nakon prestanka djelovanja otrova koji je omamljivao živce u želucu budila se silna glad i žeđ. Pojeo je dva tanju-