Nova Istra

366 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER No njoj ne bijaše ni na kraj pameti da mu dade oružje. „Ne znam sada gdje je“, rekla je,„samo legni, to nisu provalnici.“ Tobias odluči potražiti revolver kad Marion zaspi. Legnu na postelju i vrebaše sjenke što se stalno ljuljahu tamo i ovamo pa se činilo kao da jedna drugoj dodaju svakakve predmete. Tmurno v ȉ djelo već je dopiralo kroz stakla čiji su rubovi postajali sve jasniji i oštri- ji. Prvi je tračak jutra svitao. VII. Tobias je držao bocu uzdignutu prema svjetlu. Užas ga obuze. U njoj bijaše ostalo samo još malo tekućine, jedva za debljinu prsta nad dnom bočice. Neizreciva groza zalijepi mu se za vrat. ... Nema više kokaina! ... A nastupao je dan, mrski dan koji će ga goniti među ljude, koji mu svi bijahu neprijatelji i kojih se neizmjerno bojao. Prevrtao se na ležaju tamo i ovamo, u tu- pom očaju. Glava mu je od tog straha bivala sve vrelija; neka vrsta gorućega gnjeva ponuka ga da si dade još dvije injekcije. Ostatak bočice ispi. – Unutrašnjost usta bijaše neosjetljiva poput baršuna, kao dlakama obrasla. Ugura si prst u usta, posve duboko, sve do ždrijela. Velika je bijeda sad nastupala! Što je sad trebao započeti? Što mu je vrijedilo vrijeme, što mu je vrijedilo postojanje bez otrova za kojimmu vrištahu i tijelo i duša, za kojim je vapilo sve njegovo biće? Zaboravljena bijaše bojazan od provalnika ili detektiva, minuo je strah od ludni- ce! Samo ga je jedno ispunjavalo, samo je jedno pržilo njegovu nutrinu: – nepokori- vi, neumoljivi, neodoljivi, metafizički nedokučiv nagon, žudnja za otrovom koji mu je značio dah i život, zrak i napoj, bitak i vrijeme! Grozničavim rukama upali svijeću. Htio je još jednom provjeriti i osvjedočiti se da u bočici doista više nema ništa. On ju je doduše još iste minute bio ispio do kraja, no njegova je žudnja besmisleno trijumfirala nad logikom; moglo je biti, jest, moglo je biti da je u boci ostalo još malo! Ili, možda je te večeri bio kupio dvije bočice, a da na to dosad nije mislio? Ili se od prošloga puta negdje u sobi krila još jedna? Držao je bočicu prema svjetlu svijeće. Ne, ne, ne! Ničeg u njoj! Preokretao je bočicu, turao jezik duboko u njen grlić. Ničeg u njoj! Bilo je sad kao da se daleka grmljavina osvrće po sobi i neko je svjetlucanje crven- kasto naviralo kroz prozore. Dan je moćno sukljao i potmulo mu prijetio. Ustade iz kreveta i poče pretraživati sobu, kližući se na koljenima, prljajući se vlastitom krvlju što u krupnim kapima ležaše na podu ispred kreveta. Nije vjerovao snazi svojih očiju. Opipavao je svaki predmet, uzimao ga u ruku i držaše pred očima. Zar ovo ne bi mogla biti kokainska boca, ili ono, ili ono tamo? Tko mu kaže da ga