Nova Istra

365 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI Kad ih je točnije promotrio, bio je uvjeren da jasno vidi kako su to sjenke ljudi: glavâ, ruku, nogu koje su se nastojale popeti na rub krova. Sad je već i kroz staklo dopiralo tiho došaptavanje. Tobias je razlikovao tri glasa. Tri muška glasa koja su žustro govorila. Podozrivo je motrio te sjenke. Vidio je kako jedna drugoj dodaju alatke, poluge, kliješta, željezne šipke, a došaptavanja, tihi povi- ci, točno se poklapahu s njihovim kretnjama. „Pozor!“ čuo je.„Jedan... dva... tri... – hup!“ I onda jasan prasak. U sobi se podiže vjetar, hladan lahor koji je, kako se činilo, dopirao odozgo. To- bias ga osjećaše cijelim tijelom. Strah koji ga obuze brzo se uvećavao. Bili su to provalnici! Ili detektivi! ... Nije li slikar Ludwig M. ... iz ulice Südwestkorso, nedaleko odavde, pričao o provalniku kojega je sreo između spremišta kad je htio ući u svoj atelijer? Paralizirajući strah pržio mu je grlo. Ležao je ovdje nemoćan, krvario, bolestan na smrt. Marion je spavala, bespomoćna djevojka. Ako su to provalnici, lako bi mogli svršiti s oboma. Ako su detektivi, oboje će staviti u pritvor i protiv njega, Tobiasa, podići optužnicu. Dospjet će u neku zatvorenu ustanovu, doživotno, i više neće do- bivati kokain. Tiho ustane i prodrma prijateljicu; spavala je dubokim snom. Prestrašena se prenu. „Što je sad? Što je?“ Tobias šapćući pokaza prema staklenome stropu: „Vidiš li? Vidiš li te ljude tamo?“ tepao je. Sjenke su se još uvijek pokretale. „Koje ljude?“ upita Marion uplašeno. „Tamo, tamo, te sjenke na krovu“, reče Tobias,„to su provalnici ili tajni agenti. Za ime Boga, što ćemo učiniti, Marion?“ Marion, sad posve budna, užasnuto pogleda Tobiasa u oči. „Besmislica!“ reče.„Te sjenke dopiru odozdo, s ulice, od elektrolučne svjetiljke.“ Tobias odmahnu glavom. „Lučne svjetiljke ne bacaju sjenke“, šapnu on i izobličena lica nastavi zuriti u strop. Marion poče sumnjati u njegov razbor. – Je li već dotle došlo? – pomislila je. Potmuli strah puzao joj je uz kralježnicu. S ovim bjesomučnikom, kojem je bila izručena, sama u usnuloj kući! Nije znala kud bi sa sobom. Valjalo ga je umiriti. Kad svane dan, vidjet će što dalje činiti. Obrati mu se: „Pa naravno, to su sjenke tih stabala dolje i dimnjakâ i vjetreuški na krovu. Lučna se svjetiljka ljulja dolje na vjetru i to pokreće sjenke. Idi spavati, legni opet!“ Tobiasu to nije bilo posve jasno, pa ipak se malko umiri. Ostat će budan i motriti. „Gdje je tvoj revolver? Znam da imaš mali revolver, gdje je dakle?“