Nova Istra

364 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER kutu sobe. Plakala je bez glasa. Tobias, bespomoćan i očajan, poče glasno ridati. Prijetio je podignutih pesnica nad glavom i gledaše razrogačenih očiju prema stropu. Marion, mrtvački blijeda, brzo pritrča k njemu i rukom mu zatvori usta. „Tiho, tiho“, šaptala mu je na uho, „nitko te ne smije čuti, inače moram kupiti prnje odavde!“ Ne! Nitko nije čuo ovog očajnika, pogotovo ne onaj dobri Otac čije neumoljivo crno čelo stajaše pred velikim prozorima atelijera, kruto, neumoljivo, nepomično! „Hajde, legni tamo i budi miran“, reče Marion,„željela bih spavati. Ugasi svjetlo.“ Tobias se potpuno razodjenu. Marion grčevito odvrati pogled. Donji rub njegove košulje također bijaše pun krvi od uboda injekcijom u oba bedra. Bila je to njegova jedina košulja koju je nosio već tri tjedna, svu preostalu odjeću zadržala je gazdari- ca u Charlottenburgu, kao zalog za neplaćenu najamninu. Smrdio je, samome sebi gnusan, odvratan, mrzak. Stavi ljekarničku bocu na stolac, pripremi špricu, ispruži se bez pokrivača na ležaj i ugasi svijeću. Čekao je zasopljen nekoliko minuta i nepomično zurio u strop koji je na ovoj strani sobe dopola bio načinjen od stakla, a staklen bijaše i dio koji se spuštao prema zidu. Marion se nije micala. Kroz sobu se šuljahu kasni sati, lijeno, sluzavo. Bilo je to kao da se posred atelijera, od zida do zida, provlače tamna, ljepljiva vlakna koja is- puštaju miris zgrušane krvi pomiješan sa slatkastim parfemom kokaina i živahnijim vonjem etera. Vladala je mrtva tišina. Činilo se da Marion spava. Samo su prozorska stakla katkad tiho zveckala od noćnoga vjetra. Tobias je glasno škrgutao zubima, uvijek je to činio kad bi kokainsko trovanje dostiglo određeni stupanj. Pritom mu se lice izobličilo i sljepoočnice poigravahu poput valova. Zar nije nedavno stara hroma žena na Alexanderplatzu vrišteći pobjegla od njega kad je vidjela ovo grimasama izobličeno lice? Misli mu stajahu nepomične. Ležao je nepokretno i zurio gore u stakleni strop. S vremena na vrijeme ubrizgao bi sebi kokainsku injekciju ne gledajući točnije kamo bode. Osjećao je kako krv izbija iz njegovih izmrcvarenih bedara, iz razderanih nad- laktica i podlaktica. Zacijelo je kapalo i na plahte za koje ga je Marion molila da ih poštedi. Više nije mario za to, sad je već bio do tog stupnja otrovan da je, gotovo me- hanički, morao uzimati injekcije u sve kraćim vremenskim razmacima, kao nešto sa- morazumljivo, recimo kao disanje ili kao jelo, da bi uopće mogao nastaviti postojati. Odjednom mu pozornost privukoše sjenke koje su plazile preko staklenih zidova i polovice staklenog krova atelijera. Promatrao ih je neko vrijeme nepovjerljivo.