Nova Istra

363 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI mjerno, sve bliže. Došaptavanje ni načas nije prestajalo. Hoće li se usuditi ponovno upaliti svjetlo? Učinio je to. ...tu ležaše pred njim, pred njegovim nogama, još tiho jecajući, tijelo umiruće maj- ke. Kraj nje čučala je sestra, crno odjevena, lica uvijena u crni veo i plakaše tiho, spuštene glave. Tobias ustuknu. Odvrati pogled i pritisnu vrelo lice o zid. VI. Srce je poput čekića tuklo o svod njegove lubanje. Nakon nekog vremena obazre se oko sebe. Priviđenje bijaše nestalo. Brzo si dade još jednu injekciju i poče, najprije tiho, a onda sve glasnije, kucati na željezna vrata. Sagnu se do ključanice pa prigušenim glasom zazivaše unutra: „Marion! Mari- on!“. U međuvremenu bi se svako malo osvrtao da ga tko ne zgrabi s leđa. Napokon vidje kroz ključanicu kako se unutra pali svjetlo. Neka se sjenka kretala po podu i približavala vratima. Tanak, snen glas, Marionin glas, plašljivo upita: „Tko je tu, za ime Boga?“ „To sam ja, Tobias... Marion, otvori, moram unutra.“ Vrata su se otvarala i škripahu tiho u šarkama. Tobias, u čijem je tijelu od pos- ljednjih ubrizgavanja koja su uzastopno brzo slijedila nastupio divlji paroksizam, utetura u prostoriju. Marion, u spavaćici, stajaše pred njim sa svijećom u ruci. Znala je Tobiasa i stanje u kojem je bio jer to ne bijaše prvi put da ju je potražio u noći. Bila je umorna (vjerojatno bijaše već pola tri) pa ipak mu ne dopusti da na njoj primijeti ikakvu zlovolju. Šutke mu prostre pokrivače na poljski krevet koji je stajao iza španjolskoga zida. „Legni“, rekla je,„i daj mi taj kokain.“ Znala je da uzalud moli za kokain i da mu ga ni silom ne bi mogla oduzeti. Tobias odmahnu glavom. Bio je postavio svijeću na stolac pokraj kreveta i skupio se na rubu postelje, ukočenih očiju zureći u prijateljicu koja je opet legla. „Jesi li dobro zaključala vrata za mnom? Jesu li prozori zatvoreni?“ pitao je. „Pa naravno!“ On svuče sako. Marion sad uzdahnu i odvrati glavu. I doista! Bio je to grozan prizor! Oba rukava košulje bila su mu sve do zglavaka skrućena i crna od krvi. Gadan se zadah širio otuda. „Molim te, požuri se“, šapnu Marion,„i ne ostavljaj krvave mrlje na plahtama.“ Još je ležala okrenuta od njega. Mučnina je obuze. Odjednom ustade i povrati u