Nova Istra

362 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER predgrađa, opet ga poče pritiskati crno nebo. Zvijezde su kapale teške i ljepljive. Visoke zgrade tištahu ga. Vjetar je pjevao u zanjihanim elektrolučnim svjetiljkama oko kojih se širilo bezumno i drečavo svjetlo. Ponovno ga spopade strah. Plašljivo se obazirao oko sebe, zavuče se u neki mra- čan kut i dade si još dvije injekcije. Ha, sad se u njem opet rasplamsa vrućica, bujan žuti plamen! Čelo je pucketalo, oči se raširiše u paralitičkom grču. Nemirno se oslanjao sad na jednu sad na drugu nogu. Gotovo je zaboravio što je tu htio kad se kući približiše koraci. Neki se gospodin zaustavi pred ulaznim vratima i zveckaše svojim ključevima. Tobias mu bojažljivo priđe i pozdravi ga. „Nitko ne otvara“, reče zapinjući,„moram jednu gospođu odvesti do njene bolesne rođakinje.“ Gospodin ga šutke pusti unutra kroz otvorena vrata i opet zaključa. Tobias uključi samogasivo svjetlo i žurno krenu uza stube. Odjednom mu sinu kako je bolje prvo pričekati da gospodin uđe u svoj stan. Če- kao je. Već na prvom katu pridošlica otvori vrata nekog hodnika i stupi u nj. Vrata se glasno zatvoriše. Svjetlo se ugasi. Drhtavo svjetlo uličnih svjetiljki fanta- stično je prodiralo ovamo gore kroz šarena stakla stubišnih prozora. Tobias se neodlučno došulja do četvrtog kata, u smrtnom strahu od svakog od- morišta na stubištu, gdje je morao prolaziti mimo stanova. Gore, na četvrtom katu, bijahu najprije samo prislonjena vrata koja su vodila u nekakav hodnik sa svjetlarničkim prozorom. Kroz teška željezna vrata na njegovu kraju ulazilo se u Marionin atelijer. Tobias opet upali svjetlo. Na klupčicu svjetlarnika stavio je svoju bocu i navlaku s injekcijom. Ponovno protrlja krvave ruke eterom i s užitkom si još jednom ubrizga tekućinu. Smjesta se razmahaše nove halucinacije. On se trgnu i okrenu. Dolje na stubištu, u prizemlju, zaoriše se glasovi, glasovi mnogih ljudi koji su se spremali poći gore. Zbrkano, poluglasno došaptavanje. To- bias je razaznavao dijelove razgovora: „Tome se konačno mora stati u kraj... To je skandal... Ta svinja uništava sebe i svoje srodnike... U ludnicu s tim subjektom!... Strpat ćemo ga u automobil... Samo ga smjesta zgrabite!... Nipošto ne smije ispiti sve iz boce, to bi ga dokusurilo...“ Tobias se tresao. Znoj je tekao s njega (...ili to bijaše krv?). Čuo je glas svoje majke, dok se svjetlo ponovno gasilo: „Tobiase, sine moj! Tobiase, preklinjem te!... Tobiase, Tobiase!... Tobiase...!“ Glas iščeznu u naricanju. Tap, tap, tap! Koraci su se uspinjali uza stube, ravno-