Nova Istra

361 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI Opet zazvižda. Nato dotrča mrk ovčarski pas, mašući repom doskakuta svome gospodaru. „Ispričavam se“, promrmlja Tobias i brzo se povuče. Jamačno je to bila zamka. Oh, vidio je on potajno sijevanje u očima toga gospodina! Sad se valjalo što prije skloniti na sigurno mjesto. Tobias se zaputi prema Kaiserallee i trčaše dio puta pod drvećem dok mu se prsa ne napeše kao da će se rasprsnuti. Zaustavi se i pogleda oko sebe. Kasna je noć i nigdje živa čovjeka. Ulični sat pokazivaše pola jedan. V. Ovdje, u sjenci grmlja, skide sako, spusti ga na pločnik kraj nekog panja, zasuka rukav na kojem se ukazaše velike mrke krvave pjege i zapahnu ga onaj osobit zadah prolivene krvi, pa škrgućući stisnutim zubima, krajnje pomno i naglašeno sporo, ubrizga sebi dvije injekcije. Držao je bocu prema svjetlu daleke lampe. Bila je još dvije trećine puna. Zado- voljno je spremi u džep na hlačama, izvuče drugu bocu i otare nadlakticu eterom. I čelo i vrat poškropio je time. Grmlje je šaptalo u vrtovima ispred kuća. Iz daljine se približavao jedan od pos- ljednjih tramvaja. Tobias se hitro opet odjenu. Oh, sad je želio biti kod kuće kako bi se do srca, iza zaključanih i zastrtih vrata, nauživao svoje propasti. No znao je da u svoju namještenu sobu ne može otići. Gaz- darica bi zaključala vrata sobe i sakrila ključ, tako da ne može ući. Kamo, kamo, Bože moj, u ovoj nevolji! Gologlav je stajao pod zvijezdama. Je li opet trebalo, kao često dosad, cijelu noć lutati bez cilja da bi naposljetku dočekao sivo jutro na kanalu rijeke Spree ili kod plinare koja onda poput stisnute šake izrasta iz magle? Zacijelo je eter nekako ublažio žestoko uzbuđenje što ga bijaše obuzelo. Njegovo b ȉ lo, osjećao je, još je žurno, povišeno, brzo tuklo. Ili to bijaše osamljenost, odsustvo ljudi, možda mu je to davalo taj razmjerni mir? Dade se na put, žilavošću opijatskoga fanatika u kojoj nije osjećao ni mišiće ni tetive. Niz dugačku Kaiserallee sve tamo do kolodvora Wilmersdorf-Friedenau. Tu skrenu bočno i uskoro stajaše pred velikom zgradom sa stanovima u najmu. Ovdje je stanovala Marion, zlatna prijateljica iz kavane, u velikom atelijeru. Ulazna vrata bijahu zaključana. Zazviždao je nekoliko puta i povikao „Marion, Marion!“ Uzalud. Sigurno je već spavala. Dok je čekajući išao tamo i amo, a oko njega strujaše noćni zrak s praznih ledina