Nova Istra

360 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER Tobias, koji je osjećao da mu pluća postaju tamna, teška i baršunasta, zavuče se u kućni ulaz i ubrizga, polumrtav od straha da ga možda netko promatra, novu koli- činu kokaina u žurno obnaženu podlakticu. IV. Jest, gledaj, treperave su zvijezde opet stajale mirno, čitav jedan trenutak. – Sveti otrov! Sveti otrov! –To je osjećao Tobias i vidio demona koji mu bijaše blizak koliko i strašan, kako stoji daleko nad noćnim nebesima. Znao je to i šaptao gore prema zvjezdanome nebu: „Ti si smrt, milost i život. Nemaš drugih bogova osim samoga sebe!“ Opet je išao niz ulicu. Na križanju s ulicom Kurfürstendamm stupi u zeleno osvijetljenu rotondu. Neki stariji gospodin bio je unutra i sređivao svoju odjeću kad Tobias stade pred jedan odjeljak i poče se pripremati za mokrenje. Osjećao se kao da ga promatraju. Ruke su mu bespomoćno prelazile po odjeći. Ni trenutak nije mogao stajati mirno, osvrtao se, mijenjao odjeljke, pretraživao sve džepove svoga odijela, pipajući tražio bocu i špricu i naposljetku se bespomoćno zagleda u oči gospodina koji je već odavno bio spreman za polazak te ga promatraše pomno i s hladnim mirom. Konačno ovaj ode i ostavi Tobiasa u silnom očaju... Za ime Boga! To je bio de- tektiv, sanitetski službenik, izaslanik njegove majke koju je maločas sreo i koja se pred njim krila! Minute su prolazile, a Tobias bespomoćno stajaše u toj osmokutnoj prostoriji gadna mirisa. niz čije je zidove tekla sluzava voda koja bi s vremena na vrijeme nena- dano zapištala kao da ga želi napasti. Zacijelo sad stoje vani u krugu oko rotonde, kao nijemi kordon. Lisičine zvecka- ju, luđačka je košulja već spremna za navlačenje. Jecaj se ote iz Tobiasova grla koje je nagrizala suhoća. Žeđ! Žeđ! ... U krajnjoj pometnji i spreman na sve, napusti napokon malu zgradu i otetura van u slobodan prostor. Jako se začudi kad ondje ne nađe nikoga tko bi vrebao na njega. Ipak tamo (...od nagle prepasti oči mu duboko utonuše u glavu...), tamo je stajao onaj stari gospodin i zviždao. Zviždao naglas, jedanput, dvaput! Stanite! Stanite! – Tobias pohita k njemu, drhtavom rukom skide šešir s glave i bez daha mu se obrati: „Ne smijete se čuditi, gospodine, što sam tako uzbuđen! Doživio sam nešto strašno! Uvjeravam vas, uistinu, vjerujte mi: nisam lud! Još ne! A ni pijan ili otrovan! Vjerujte mi. Ne zviždite svojim ljudima! Pustite me da idem!“ Začuđeni gospodin odmjeri ga od glave do pete. Odstupi korak i reče: „Kako to mislite? Ne razumijem Vas. Što me se Vi tičete? Zviždim svome psu.“