Nova Istra

359 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI odijela... Ovo ovdje: nisu li to već mrlje od krvi? Nakvasi vrhove prstiju i pokuša ukloniti mrlje trljanjem. Na izlazu se htio sručiti u valove ulice, ali odjednom skrenu i potraži zaklon pod željezničkim podvožnjakom. III. Dvije su dame stajale na uglu ulice, nasuprot izlazu iz kolodvora. Tobias je dahćući zurio u njih: Oh, kako su one ovamo stigle? Bijahu to njegova majka i njegova sestra. Ali, zar nisu u Kölnu? Dakako, one su zapravo morale biti u Kölnu! Ali tko zna? Možda ih je gospodin upravitelj kolodvora brzojavom pozvao u Berlin kako bi majka mogla vidjeti sina, i sestra vidjeti brata, i sudjelovati u zabavnoj predstavi u kojoj je publika berlinskoga Zapadnog kolodvora uživala svake večeri, zanimljivijoj i jeftinijoj od onih u kaza- lištima „Palast-Theater“ ili „Nelsons Künstlerspiele“, u vedroj tragikomediji: „Princ kloaka“ ili „Moj Bože, moj Bože, zašto si me napustio?“ Stajale su na uglu u bezobzirnom svjetlu plavičaste elektrolučne svjetiljke. Halji- ne im se obavijahu oko tijela. Bilo je tu klopotanja, kao da im kosti klecaju. Ili to bi- jahu njegove kosti? Koljena su mu podrhtavala. I ruke. One su bile tako tanke! Kad bi pogledao kroz ispružene prste, brojna svjetla postajala su zbrkano lebdeći hladni mjeseci što su s tihim i mekim praskom odskakali od crnih stupova i rasprskavali se na asfaltu. Nepomične stajahu te dvije ženske prilike. Ha, njemu je to bilo poznato! … pra- vile su se tako ravnodušnim, a ipak ga oštro gledahu u oči!.. Mala plavokosa sestro, draga curice, zašto me ne ostaviš na miru? I Vi, gospođo Sch..., Eveline ili Ernestine, čije se očevo ime teško izgovara, Vi, cijenjena majko, kako? ... zar ste mi opet za petama? Pa još iz takve daljine! S ruba Njemačke došli ste u Berlin, samo da biste strašili izgubljenoga sina? Dostojno je, triput je dostojno Vaše majčinske ljubavi! ... Što stojite tu? Kako, molim? Vi, grimase! Val prostruji kroz njegov brujeći mozak. Tobias se odvaži. Ljutnja ga spopade. Išao je prema dvjema prilikama, htjede proći mimo izlaza iz podzemnog kolod- vora koji je tu izbacio svoje stepenice na ulicu, okružene stiliziranim svjetiljkama. Ali iz ždrijela podzemne građevine pokulja prema površini crno mnoštvo ljudi koje ga ubrzo okruži. Vreva ga iznova ošamari. Brzo dišući ukloni se pred tom no- vom opasnošću i zaputi prema uglu ulice, gdje su stajale one dvije dame. Stajale? Stajale? Vidio je samo dvije reklamne ploče, crne i zlatne, besramno su mu svijetlile usu- sret. Nigdje žena, nigdje ljudi! ... Ah, jedino je neki jadni pas polako promicao iza ugla, njuškao i obavljao svoju uobičajenu nuždu.