Nova Istra

358 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER pozornost svega gledateljstva. Smijalo se, prstom pokazivalo na Tobiasa. Ugojen gospodin posve crvena lica udarao se po bedru urlajući od smijeha i za- bacivao se unazad, rumena se glava doimala kao da će se otkinuti i otkotrljati iza naslona stolca. – Stravično! – Vrtložna vrata ispljunuše Tobiasa na ulicu. Ni ovdje mu, međutim, nije bilo predaha. Ljudi su zastajali i gledali ga. Bezazleni šetači odmahivali su glavama i puštali da im se Tobias približi, kako bi ga točnije promotrili. Ovdje nije mogao ostati! Klonio ih se idući žurno uza zidove kuća, uz Joachimsthalsku ulicu, prema ko- lodvoru: već kao gonjena divljač koja se prestraši svakog prozorskog kapka s kojega na nju padne svjetlo. Što mu je još preostalo u toj nevolji, možda da Bog s noćnih oblaka podrugljivo zaviče na nj i arhanđeli zatresu brončanim šakama pa da ulice zvečeći odjeknu? Što mu je još preostalo osim blagoslovljena otrova koji je nosio u džepu? Suze su mu već navirale u grlo kad zađe u kolodvorsku dvoranu. Opet je svratio do nužnikâ, on, stalni gost, on, smrdljivi račić, kanalizacijska gamad. Hej, tamo su fićukali, poput dragih ptičica u sumrak, kolodvorski službenici svo- jim signalnim zviždaljkama – oh, tamo su se otvarala vratanca šaltera na kojima su se izdavale vozne karte i svi gledahu ovog čovjeka koji je, poput pijanca, teturao prema nužnicima. Zakračunao se u jednom od njih. Kakav je to bio život? Život strvine! O ti mrs- ko-voljeni otrove, kokaine, kokaine (...stroj je lupao klik-klak, klik-klak: još jedan komad odrezan...). Gore je grmio vlak u dvorani (...sigurno ekspres za rivijeru, mislio je Tobias, zna se već: plave stjenovite obale, naokolo golubovi, gaj pun pinija i naranči i blaženi brijeg: Santa Margherita...), i on si dade dvije injekcije, u svako bedro po jednu. To mu načas priušti olakšanje: …Rivijera, mislio je Tobias, rivijera, Santa Mar- gherita... Onda se molio, mrmljajući: daj mi, dragi Gospodine božji, ti blažena ekselencijo, daj mi da od sljedeće injekcije nečujno crknem! Dok je izlazio iz higijenskih prostorija kolodvorske dvorane, činilo se kao da neki žubor protresa divovski nadsvođeni prostor. Kolodvorski sat prijetio je podignutim prstom: dvanaest sati. U predvorju je bjesnio metež. Vriska horde sotona pohrli u Tobiasove uši dok se tiskao kroz (navodno) ljudsku gomilu, ispunjen sramom kao da je gol. Zar ti ljudi, te spirine sazdane od poruge i zluradosti, nemaju drugog posla nego da ga uhode, da se u ponoć nacrtaju na kolodvoru kako bi uživali u igrokazu: – gle- dajući kako on, kokainski ovisnik, vukući noge izlazi iz svoje kloake, okrvavljenih ruku i nogu za koje se zalijepila košulja? Prokleti bili! Prokleta bila njihova svijetla