Nova Istra

357 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI držalo u rukama koje su se kao u molitvi obavijale oko male šesterokutne boce. On sam bio je sad život i srce mu je nadglasavalo svijet! U kavani, u nužniku, ubrizga sebi tri injekcije zaredom, brižljivo zatvori bocu i špricu i sve strpa u džep na hlačama. Sad se osjećao slobodnim i lakim, razigranim, kao mladi bog! Zračeći stupio je u kavanu i osmjehivao se mladim ženama, prčio nos nad elegantnim kavalirima. Samo jedan mig i on bi, Ikar, jednak božanskom mladiću, nasmiješen lebdio na stropu, pjevajući plovio nad nebnicom terase i kružeći se uzdizao prema pucketavim zvijezdama. II. Gipkim korakom otiđe onamo i smjesti se za ulaštenim mramornim stolom punim čavrljavih gospođa i gospode. Naruči i zapali oporu cigaretu, svog suputnika u ža- losti i sreći. Ali kad je podigao pogled, vidio je noć kako prijeti iza aromatičnog oblaka koji su ispuštala njegova usta – onu noć, njegovu noć, koja je crnim udarcem šake skršila ove kratke minute vedre opijenosti i neumoljivo ih privukla k sebi s novim sumor- nim i mučnim opojstvom, čija mu je rapsodična pjesma od sada, beskrajno otegnuto, ječala u ušima. Zašto su se izobličila lica za stolom nasuprot njega, koja se još maločas osmje- hivahu? Otkuda vrebajući izraz u pogledima koje su mu ti ljudi upućivali, a onda i među sobom razmjenjivali, značajno i zlovoljno? A sad su se već i naginjali jedan prema drugom i šaputali... Napregnuto je osluškivao... i evo, nije li već bila tu? Nije li netom jasno razabrao tu riječ, kobnu riječ što se orijaški razapinjala preko zvjezdanih svodova ovih njego- vih noći i (budući da i sama već zvuči kao nemilosrdan stroj) polako ga komadala: kokain! ... Ko-ka-in! Komad po komad odsijecala je od njega, dok ga jednom uskoro sasvim ne satre. Tamo, onaj je gospodin (...Tobiasove se oči ispuniše tihom stravom...) posve raz- govijetno, nečuveno tiho, a ipak jasno kazao:„Ta se beštija svake večeri dupke nakrca kokainom!“ Ah, srce je sad tuklo poput bjesomučna dobošara, nešto je sad davilo hladan na- pet vrat, neka sablasna ruka sad je prolazila kroz uzdrhtalu kosu i hladan mu znoj izbi oko kralježnice. Ustaj! Samo dalje odavde! Veliki bič već je fijukao u zraku nad njegovom glavom. Glasno je praskalo i pljeskalo. Drhtao je dok je plaćao, ustade posrćući i kao oduzet, te pobježe, pobježe van iz toga kotla. Dok je hrlio van, posljednji mu pogled unatrag otkri da je već na sebe skrenuo