Nova Istra

356 NOVI PRIJEVODI Walter RHEINER Zaslijepljen stajao je na pragu trga dok se vodoskok svjetla i glasova poigravaše oko njega. Razmišljao je, kratko, nepovezano. Jamačno ne životom poput ovoga, koji je jednako tako prividan kao i šarene ha- ljine, blistavi auti, nasmiješene maske što promicahu mimo njega. Kako je živio? Što bijaše ovo: ustajanje ujutro u deset ili jedanaest sati, katkad i u podne; to ustajanje s dubokim gnušanjem nad svojom izbom, svojim knjigama, svojom odjećom, nad vla- stitom osobom? To svakodnevno otkrivanje da nema novca i premišljanje otkuda bi ga mogao dobiti, od koje poznate ili nepoznate osobe i na koji način. Ta svakodnev- na glad već od samoga jutra, koju je prezirao. Svakodnevna obrana od stare gazda- rice koja je zahtijevala stanarinu. Onda to bezvoljno napuštanje kuće koje mu bijaše jednako odurno kao i beskrajno duga ulica u kojoj se ona nalazila, ulica koja je nosila podrugljivo ime velikoga filozofa čija je djela nekoć čitao i koji mu se doimao poput oca koji prijeti staračkim štapom. Grizodušje s kojim je molio da mu daju novca u kavani ili pred naslonjačima urednika koji mu začuđeno otpuhivahu dim cigareta u lice i zlovoljno ga otpravljahu. Ta praznina mozga, taj gadni ressentiment koji je osje- ćao i koji ga je činio nepravednim prema svim ljudima koji su nosili pristojna odijela, imali zadovoljna lica i miran korak. A onda: – onda je dolazilo veliko prokletstvo, večer, koja ga je upošljavala i budila demonski nemir od kojeg se poput zvrka vrtio oko sebe. Ptičice su fićukale – i neizbježno se suočavao sa svojom sudbinom koja se uzdizala pred njim i moćnom mu rukom pokazivala njegov put: idi! I on je išao. Išao je svakoga dana, prekjučer i jučer i danas. Uzmaka nije bilo. Samo smrt kasnije ili možda, nadajmo se, uskoro, kao slučajna posljedica. Išao je. I točno: to je bilo mjesto! Bio se, kao i uvijek, zaustavio točno gdje treba. „Noćno zvono ljekarne.“ Trebalo je, dakle, pozvoniti i čekati. Uto se upali svjetlo, poklopac prozorčića podignu se. Ljekarnik proturi svoju golu glavu. „Gospodine doktore...“ „Ah, opet ste tu? ... Zar ne možete doći ranije?“ „Molim za ispriku, bio sam...“ No ćelavica već bijaše nestala. Jest, što je on to „bio“? Bio se borio kao i gotovo svake večeri i bio poražen, kao i uvijek. Veliko slijeganje ramenima nad cijelim svijetom! Ljekarnik se opet pojavi: „Tri marke i pedeset.“ Tobias promrmlja: „Toliko nemam.“ „Pa dobro“, reče ljekarnik, „još ću Vam jednom ubilježiti pozajmicu, ali teško Vama ako ne platite: t ȁ znate i sami!“ „Hvala lijepa“, šaptao je Tobias.„Želim Vam ugodnu večer.“ Sad više nije bilo umovanja i misli, nije bilo briga i pitanja, sad se vječni otrov