Nova Istra

355 Walter RHEINER NOVI PRIJEVODI I. Noć je visjela velika u krošnjama aleje i cijedi- la se na njegova pleća dok je Tobias neumorno koračao pod šaputavim granama. Išao je i išao, uz i niz aleju, već gotovo dva sata. Ulični sat (brončana sablast na raskrižju) pokazivao je već pola jedanaest. Tobias bijaše izišao iz kuće u izdisaj ove ljetne večeri, što se iza divovskoga trupa vječno sive Spomen crkve rastapala u obilju najnježnijih mastila – zahva- ćen mračnim nemirom koji se uvijek iznova vraćao i sve ga više mučio, što je više pokušavao umaći mu ili ga omamiti u vrevi zveckave kava- ne, bijedne prostorije s crvenim plišanim naslo- njačima i podrugljivim grimasama bezobzirnih gostiju koji su tamo živjeli nestvarnim životom – življenjem sazdanim od šarenih preslikača, koje nam se poklanjalo dok smo bili djeca. Kao i obično, i ovog je puta tamo potražio spas pred topljenjem ljetnoga sunca koje je mekano hita- lo preko nedaleka neba i prijetilo pojačavanjem Tobiasova nemira do ludila. A ipak je taj nemir, koji mu je, kad se jednom začne, sve prostore činio nepod- nošljivim – uvijek pobjeđivao Tobiasovu chambre garnie , kao i kavanu i veliko pro- stranstvo ulica i trgova. Bio je izišao kao poplašen, dok se večer (ta mračna bujica) već plavo izlijevala nad glavama prolaznika. Sad nastupi noć. Treperavo bi zasjao asfalt kad bi kakav automobil brujeći projezdio mimo Tobiasa. S kavanskih terasa zalijevala ga je slatka glazba. Krpice razgovora neslušane su lebdjele pokraj njega. Bijaše to trajna promenada šarenih, otmjenih dama, diskretne gospode, neprekidno promicanje nasmijanih kočija i auta, melankolično-vedra večernja pjesma velikog i tamnoga grada koji je umio živjeti na svoj način. ...A on? Je li on umio živjeti? Kako je, dakle, on živio? Gdje ima i kruha i sna i tiha rada; Ona je Anđeo, u čarobnoj ruci Darovi su snova o prekrasnoj luci, I ona postelje siromaha prepravlja; Slava bogova i sjajni mamurluci, Svila, domovina, hambar našoj muzici, Ona nam neznana Nebesa predstavlja! Conrad Felixmüller, „Smrt pjesnika Waltera Rheinera“, ulje na platnu, 1925., 185.4 x 129.5 cm