Nova Istra

333 Tomislav ŽIGMANOV HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU standard, 8 a daleko je to manje bio slučaj s onima koji su pisali na danas lingvistički općeprihvaćenom hrvatskom standardu – recimo u ravni nagrade: niti jedan hr- vatski književnik iz Vojvodine u drugoj polovici XX. stoljeća nije dobio niti jednu književnu nagradu koja se dodjeljivala u Hrvatskoj. Pa ipak, nedvojbeno je da je ova književnost, unatoč navedenim slabostima, imala sve značajke jedne regionalne hrvatske književnosti, koja je kao i svaka regionalna književnosti imala niz svojih i socioloških i umjetničkih, dakle i vanknjiževnih i književnih, značajki 9 te se kao takva razlikovala od drugih regionalnih književnosti u Hrvata. 10 Otočnost kao noseća značajka hrvatske književnosti u Vojvodini I premda je ova književnost po brojnim svojim značajkama nedvojbeno hrvatska, upravo zbog gore spomenute komunikacijske i ine isključenosti, često je bivala, a i danas jest, u posvemašnoj disharmoniji s tematskim okvirima, motivskim sastavni- cama, stilsko-izvedbenim rješenjima, razvojnim i glavnim umjetničkim tokovima 8 Književni kritičar dr. Draško Ređep (Osijek, 1935.), književnik Franjo Petrinović (Novi Slan- kamen, 1957.) te književnica Marija Šimoković (Subotica, 1947.) više su nego odlični primjeri takvih slučajeva. Istina, takva prihvaćenost i prisustvo u književnosti većinskog naroda države u kojoj žive vojvođanski Hrvati, često se pogrešno razumijevala i u određenim krugovima hrvatske književnosti u državi matici, u smislu da se spram njih onda posve eksluzivistički, to jest isključu- juće, postupalo. Bili su, drugim riječima, tamo, ali kao srpski književnici, nepostojeći. Jednako tako, nije se drugačije postupalo ni ovdje, to jest u, istina, vrlo rijetkim pristupima ovdašnjih teoretika koji se bave tematiziranjem hrvatske književnosti u Vojvodini i njezinom poviješću – jezik, naime, na kojemu se piše postao je gotovo isključivo mjerilo pripadnosti. 9 I premda ima značajke regionalne književnost, hrvatska književnost u Vojvodini trebala bi biti sastavni dio jedinstvene hrvatske književnosti, odnosno integralni dio hrvatskoga kulturnog pro- stora, prostora koji se tek, čini se, također uspostavlja – naime, ono hrvatsko često se u Hrvatskoj razumijeva kao isključivo ono što postoji unutar (državnih) granica Republike Hrvatske, a ne u cjelini hrvatskoga (domovinskoga) kulturnog prostora, te se počesto očituje kao isključujuće za ono što se ne producira u Republici Hrvatskoj, no to je također tema za zasebnu studiju. 10 Vidi, recimo, na primjeru slavonske književnosti , odličnu studiju Vinka Brešića, koji o ovome za- tomljenome regionalizmu u hrvatskoj književnosti piše i više nego inspirativno, a iz književnote- orijskih i književnopovijesnih rakursa: Slavonska književnost i novi regionalizam , Matica hrvatska, Osijek, 2004. No, takvih istraživanja ili studija o hrvatskoj književnosti u Vojvodini za sada nema, što je posljedica odsustva autorecepcijskih resursa, a napose kompetentne književnoteorijske au- torefleksije! No, za razliku od toga, situacija u nekim drugim regionalnim književnostima izvan Hrvatske nije takva – u tom smislu vrijedi konzultirati knjigu Stjepana Blažetina Književnost Hr- vata u Mađarskoj od 1918. do danas , Matica hrvatska, Osijek, 1998., u kojoj autor, osim prikaza povijesne faktografije hrvatske književnosti u Mađarskoj, i znalački vrednuje ovu književnost. Ta- kođer, vrlo inspirativno djeluje knjiga – studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost , Hrvatska matica iseljenika, Zagreb 2005., u kojoj se odlično tematizira pitanje kako same vrijed- nosti mjesne hrvatske književnosti tako i njezina (ne)inkorporiranost u cjelinu i tijekove hrvatske književnosti.