Nova Istra

332 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Tomislav ŽIGMANOV zatim društvenoga uređenja (rezidue feudalizma, građansko društvo, kapitalizam, socijalizam) ili ideologijâ (liberalizam, nacionalizam, kršćanski konzervativizam, komunizam, samoupravljanje), koji su ovdašnjimHrvatima, držimo to također važ- nim istaknuti, rijetko bili naklonjeni. U navedenome su situirani onda i glavni razlozi zašto gotovo sve vrijeme – a riječ je o razdoblju od blizu 350 godina – nije bilo cjelovitoga institucionalnog okvi- ra za postojanje regionalne hrvatske književnosti na prostoru hrvatskoga istočnog zagraničja. S druge strane, to je za izravnu posljedicu imalo i slabo reproduciranje književne elite, nasilne prekide u inherentnim estetskim, umjetničkim i razvojnim tendencijama književnoga stvaralaštva, nepostojanje stabilne čitateljske publike, ki- danje veza s matičnom hrvatskom književnošću, a valorizacija i znanstvena obradba bile su ne samo raritetna djela već i djela koja su nastajala prijegorom pojedinaca i sa slabim utjecajima na samu književnost. Opstajući, dakle, bez vlastite socijalne subjektivnosti u književnosti kao institucionalno-društvene strukture, književnici koji su stvarali na hrvatskome, a živjeli su u Vojvodini u nepovoljnom društvenom ambijentu, znali su biti žrtve i trpjeti štete zbog naznačenih deficita. Poučnim nam se čini i razdoblje socijalizma. Za književnost koja je stvarana na hrvatskome jeziku u Vojvodini u to doba vrijedile su iste značajke – bez elemenata sustava, ona je bivala u jednom fluidnom stanju i nedefiniranom prostoru, očito dakle bez ikakvih ozbiljnijih resursa na planu autoreprezentacije , to jest nije bilo ni minimalnih strukturalnih osnova za samostalnu opstojnost i vlastito predstavljanje. Istina, književna su djela na hrvatskom bila prisutna u književnom životu tadašnje Jugoslavije i pojedini književnici iz Vojvodine koji su pisali na hrvatskome posti- zavali su čak i najveće uspjehe 6 – no, njihovu su reprezentaciju omogućavali susta- vi kojima oni nisu upravljali i u kojima često nisu sudjelovali u prostorima moći. 7 I sljedeća je pravilnost značajna: u to vrijeme i u takvim okolnostima postojala je određena neposredujuća i ad hoc integracija u hrvatsku književnost ili pak srpsku, u ovisnosti na kojem jeziku je autor pisao. Naime, isključivo je tada prema tomu kriteriju vršena integracija u ove nacionalne književnosti. Pri tomu, snažnija inklu- zivnost, to jest veći stupanj uključivosti i uopće prihvaćenosti pokazivala se u srpskoj književnosti, ukoliko je, naravno, autor pisao na onome što se danas naziva srpski 6 Kada su u pitanju postignuća, zacijelo je najveće ono iz 1977. kada je Petko Vojnić Purčar, najbolji hrvatski prozaik u Vojvodini, dobio NIN-ovu nagradu za roman godine – Dom, sve dalji . 7 Dakako, ove konstatacije nemaju značajnije vrijednosno-negativne konotacije, već ih jednostavno navodimo u činjeničnoj ravni! Takvo stanje stvari bilo je odraz društvene zbilje i posljedica kul- turne politike koja je provođena u socijalističkoj Jugoslaviji. Pa ipak, to ne znači da s književnošću na hrvatskom koja se producirala u Vojvodini nije bilo problema! Naprotiv. Iskustva hrvatskih književnika iz subotičkog književnog kruga i više nego uvjerljivo govore o postojanju problema.