Nova Istra

330 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Tomislav ŽIGMANOV opstoji i zbiva se u vidu ustrojena i organizirana znanja, institucionalno je uobličena i strukturirana, kadrovski ekipirana i osposobljena, putem različitih medija pulsira- juća je, za mnogo što u književnosti snažno i presudno određujuća je... Pri tome, prema pravilu na taj proces uspostave pripadanja neknjiževni utjecaji takovrsnih činitelja onoga koji stvara ne bi trebali imati znatniji učinak. 2 Pa ipak, gdje književnosti kao organizirana sustava nema, nema ni posvajanja! U tom smi- slu je slikovit primjer hrvatske književnosti u Vojvodini – institucionalno je slabo izgrađena, na margini je interesa struke, sa slabim i ne previše kompetentnim auto- reprezentativnim moćima, ne baš zanimljiva za javnost, s nerazvijenom stručnom recepcijom... Ono što na planu književnog stvaralaštva postoji, sliči onomu što po- stoji u bijelomu prostoru – nevidljiva je u književnom životu u Hrvatskoj, a još više u srbijanskome! 3 Kada je, pak, riječ o pripadnosti čitateljstvu, svaki je književnik na nj nužno na- vezan . Drugim riječima, bez čitatelja nema književnosti! U tom smislu, književno djelo pripada jedino onima koji ga čitaju. To je vlasništvo izvorno i teško otuđivo, a vezano je uz samostalnost i aktivnost recipijenta. Čitatelj jednostavno, ako uspješno završi traganje za knjigom, prisvajajući čitanjem sadržaj određenog djela, ostvaruje najvlastitije pripadanje književnog djela, a na taj način i njegova autora. U toj se pripadnosti vjerojatno iskazuje bitna i najživotnija pripadnost u književnosti – ona je iskonski njihov posjed, što se događa u drami čitanja. I na ovu vrstu pripadanja stvaratelj, osim dakako glede kvalitete samog djela što ga nudi, teško može utjecati. No s tim je u vezi važno pitanje osiguranja dostupnosti dolaska do čitatelja – oni- ma koji imaju jače i razvijenije resurse u književnu životu kao sustavu to je neuspo- redivo jednostavnije i lakše. Očito, posrijedi je pitanje o naravi šansi, što izravno, a prema pravilu, negativno pogađa svaku manjinsku književnost, osobito onu koja nema razvijene institucije i mogućnosti autoreprezentacije. A tko time danas ne 2 Naravno, ovime ne tvrdimo da je taj model uvijek idealno-tipski funkcionirao ili da danas funkci- onira, to jest da nije pokazivao stanovite slabosti i nedostatke (npr. ono najbanalnije iz povijesti: poznato pitanje neprimjećivanja od iste te struke u sadašnjosti nekoga važnoga književnog djela i njegovo „uskrsnuće“ u budućnosti). Osobito se sve to radikalno usložnjava u postmoderno doba, kad supstancijalno pripadanje glede književnosti snažno određuju i neki drugi činitelji: reklama, medijsko promoviranje, financijska moć, razvijenost kulture u kojoj se stvara, jezik na kojemu se piše, dostupnost i korumpiranost kritičara, ideološke prilike i pozicija stvaratelja, a gdjekad čak i mjesto stanovanja... 3 U tom smislu postaje jasno zašto se mehanizmi uspostave pripadanja glede njih ne mogu snažnije i trajnije očitovati, pa i postojanje njihove književne prakse ostaje nezamijećeno i u široj i u onoj užoj i stručnoj javnosti. O nekim aspektima toga vidi razmjerno detaljno i uvelike empirijski potkrijep- ljeno u mojoj radnji: „Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini – između postojanja u bijelom prostoru i nepostojanja elementarne infrastrukture“, Republika , br. 9, Zagreb, 2003., str. 105-116.