Nova Istra

329 Tomislav ŽIGMANOV HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU je priroda ovoga našeg otoka? Tko su njegovi dionici? Čega su baštinici? Što preko pera zbore? I kako? Imaju li kome pisati? ... Dio je to tek pitanja na koja ćemo dati odgovore, i to iz rakursa jednog otočanina – dakle onoga tko se književnošću, u raznim segmentima njezina postojanja, trsi baviti u Hrvata na jednom, i to onome Istočnom, otoku. Dakako, iz naslova je razvidno da se takav naš naum neće iscrpsti u cijelosti. Tek o crticama je u nas riječ. No i one se čine posve dostatne za ono što se ovdje ima reći – hrvatska književnost još uvijek u samorazumijevanju vlastitoga prostora, određenju strukturnih činitelja te situiranju i interpretiranju sadržaja uvelike i u brojnim područjima ne uračunava po pravilu one svoje sastavnice koje postoje izvan državnih granica Hrvatske. U protivnom, pak, ukoliko budemo cjelovitije iznosili nisku ove začudne ekskluzivnosti hrvatske književnosti spram vlastitih rubova, bit ćemo s razlogom označeni kao oni koji dosadno govore o istome iz diskursa žrtve ili oni koji mazohistički uživaju u prikazu različitih činitelja koji uvjetuju isključenost, uskraćenost, zakinutost pa čak i poniženje. O književnosti je i ovdje riječ Naglasit ćemo ponovno – o književnosti je i u nas riječ. Dakle, o onome i onakvome stvaralaštvu koje generički pripada samoj književnosti, a ne nekakvom ispraznom pismotvorstvu! I tamo se, naime, trsimo da primarni kriteriji i instancije za posvoj- nost književničkih uradaka budu oni koji dolaze iz sfere književnosti qua književno- sti , a ne da se u književnost ulazi tek ili samo na temelju moguće etničke pripadnosti i takovrsne solidarnosti. Pri tome su mjerila znana, ona su kruta i jasna, a korijene se isključivo u svijetu estetike i teorije književnosti. 1 Ta je i takva pripadnost od sup- stancijalne valjanosti i važnosti u književnosti, dok su ostala pripadanja za nju više akcidentalna, no i ona znaju biti za neki segment, vidjet ćemo, književnoga života, čak od presudne važnosti. Glede takva, od odlučujuće važnosti, pripadanja svoju brigu očituje struka . Ona treba postojati u mreži književnog života koji, sa svoje strane, mora funkcionirati kao jedan sustav. Književni sustav pak u sebi mora sadržavati još i stvaratelje, zatim čitatelje, nakladnike i distribuciju, kvalificiranu javnost, javna očitovanja, kritičku recepciju... Sve to mora funkcionirati kao organizirana cjelina. Preciznije rečeno, struka u književnosti kao tek dio jednoga širega, složenog sustava književnog života, 1 Drugim riječima, načelno i idealno-tipski promatrano, nečije stvaralaštvo pripada književnosti ako i samo ako ispunjava uvjete koje nalažu estetski i književnoteorijski zahtjevi, a što se zbiva u isto- vrsnim obradbama od samo takvih stručnjaka. Netko je jednostavno književnik ili nije! Netko u književnost pripada, a netko ne!