Nova Istra

316 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Sanja VULIĆ Osobito su simpatične šaljive pjesme, kao npr. kratka pjesma „Posuda“ 12 : “Posud, bratac, stovicu.” “Neg pedesietku imam čluoviče muoj tužan.” “Ne valja. Dáj ju simo a oš pedesiet ťeš mi ostat dužan.” Pjesme Jure Balaža sadrže brojna lokalna zemljopisna imena, a također imena i nadimke njegovih poznanika iz prošlosti i sadašnjosti, pa su s toga aspekta Novosel- cima jako važne kao svojevrsni jezični spomenik. Naravno, ni djela Pokornoga ni djela Balaževa nemaju veće književne vrijednosti, ali su u okviru manjinske zajednice Hrvata u Slovačkoj, osobito Hrvata u Novom Selu, iznimno važna kao pokazatelj njihove višestoljetne opstojnosti, jezika, kulture, običaja, identiteta. Proplamsaj hrvatske književnosti u Slovačkoj Za sada najmlađi hrvatski književnik u Slovačkoj, Petar Tažky (Bratislava, 1968.), u mnogočem se razlikuje od do sada spomenutih autora. Kao prvo nije Novose- lac. Premda mu je otac ugledni slovački književnik i političar Ladislav Tažky, Petar se smatra i Hrvatom jer po majci potječe iz Lamoča. Selo Lamoč bilo je najstarije hrvatsko naselje na teritoriju zapadne Slovačke u koje su se u 16. stoljeću naselili Hrvati. U to doba Lamoč pripada skupini potpuno hrvatskih sela u okolici Požuna. Nakon Drugoga svjetskoga rata, Lamoč je administrativno pripojen Bratislavi te je tako postao tek jedna od gradskih četvrti u sjeverozapadnom dijelu toga grada, s golemim stambenim zgradama i novodoseljenim stanovništvom koje praktički ništa ne zna o hrvatskoj povijesti svoga naselja. Nakon što se na taj način u Lamoč nase- lilo više tisuća slovačkih obitelji, Hrvati su postali neznatna manjina u svome selu, pa je Lamoč uskoro potpuno poslovačen. Među posljednjim govornicima hrvatsko- ga jezika, koji su živjeli u Lamoču prije preobrazbe toga naselja u stambenu četvrt velikoga grada, bila je i baka po majci Petra Tažkoga. Ta je baka, nakon udaje svoje kćeri, živjela zajedno s obitelji Tažky u Bratislavi i odigrala veliku ulogu u odgoju svoga unuka Petra. Ona ga je naučila govoriti hrvatski. Tažky je kasnije dobro ovladao književnim idiomom uobičajenim među Hrvati- ma u austrijskome Gradišću, na kojemu piše svoja književna djela, iako je u Bratislavi završio studij slavistike, gdje je učio i suvremeni hrvatski standardni jezik. Za taj je 12 Posudba.