Nova Istra

299 Sanja VULIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Prvim se pjesmama javio u budimpeštanskim Narodnim novinama i Narodnom ka- lendaru 50-ih godina prošloga stoljeća (usp. Blažetin, 1998: 138), a prva i do sada je- dina njegova pjesnička zbirka, koju je priredio Mijo Karagić, tiskana je 1981. (devet godina poslije pjesnikove smrti) pod naslovom Na Našoj gori . Zbirka sadrži većinu od stotinjak očuvanih Šinkovićevih pjesama. Mnoge su od njih lirski intonirane i nadahnute ljepotom koljnofskoga krajolika, poput pjesme „Protuliće“. O Šinkovi- ćevu pjesništvu Blažetin piše: „Ta je poezija nikla na obroncima rodnog Koljnofa noseći na sebi pečat usmenih narodnih pjesama i velikog uzora Mate Meršića Mi- loradića. Pisao je jednostavno, bez velikih pretenzija, s iskrenom željom da putem pjesme djeluje na svoje sumještane, sunarodnjake. Njegove pjesme stoga nastaju u duhu prosvjetiteljskih koncepcija“ (Blažetin, 1998: 138). Utjecaj M. Meršića Milo- radića, velikoga preporoditelja Hrvata u sjeverozapadnoj polutisućljetnoj dijaspo- ri, osobito je izražen u rodoljubnim Šinkovićevim pjesmama, npr. u pjesmi „Hrvat sam!“, koja je izravno nadahnuta Miloradićevom pjesmom istoga naslova, a također i djelomice sličnom Miloradićevom pjesmom „Hrvat u Gradišću“ (potonja je po- stala današnjom himnom Hrvata u Gradišću). Šinković je pisao i pjesme posvećene roditeljima, također pjesme posvećene prijateljima, te pjesme za djecu. O potonjima Blažetin piše: „Dječje pjesme Šinkovića kreću se unutar tradicionalističke dječje po- ezije u duhu XIX. stoljeća. Motivi su uzeti iz školskog života, ili se tematiziraju veći praznici (Sv. Nikola, Božić itd.). Pjesme su najčešće opterećene jasnom pedagoškom tendencijom i izravnim porukama. ...Kada na tragu usmenoknjiževne baštine svoga zavičaja prihvaća igru kao bit dječjeg viđenja svijeta, nastaju njegove najbolje dječje pjesme ( Mikula , Rebac , Zimsko veselje )“ (Blažetin, 1998: 140). Među Šinkovićevim pjesmama ima i vrlo lijepe pejzažne lirike, kao što je pjesma „Na koncu leta“. Pjesnik Pavao Horvat (1930.-2008.) jedini je umjetnik riječi koji je rodom iz jednoga kajkavskoga sela u polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori u sjeverozapadnoj Mađarskoj. To je selo Vedešin. Pjesme P. Horvata ujedno su i prve, a zapravo i jedine pjesme napisane na tome govoru, primjerice pjesma „Nejme sroum“. Ubrzo nakon prvih pjesničkih pokušaja, Horvat se počeo uglédati na najistaknutije hrvatske knji- ževnike u austrijskom Gradišću i upoznavati njihovu artificijelnu čakavštinu na ko- joj temelji sva svoja kasnija djela. Ukratko, njegove kajkavske pjesme i čakavska djela nisu nastajala usporedo, nego je na rodnom kajkavskom idiomu pisao dok nije po- znavao jezik hrvatske književnosti u austrijskomGradišću. P. Horvat bio je svećenik i poznat je kao pisac duhovnih pjesama, svojevrsnih poetski oblikovanih molitava. Mnoge su mu pjesme do danas neobjavljene ili pak rasute po različitim publikacija- ma. Šezdeset je svojih pjesama sabrao u zbirci Novi psalmi – Razgovor s Bogom , koja je do danas neobjavljena. Dio toga Horvatova poetskoga ciklusa objavljen je 2002. u Zagrebu kao zbirka duhovne poezije, pod naslovom Molitve . Tu je malu zbirku za