Nova Istra

290 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Sanja VULIĆ pomađarivanju i postupnom nestanku Hrvata u njegovu rodnom kraju. Na Čepeljskom otoku na Dunavu južno od Budimpešte, u novoštokavskommje- stu Tukulji, rođena je spisateljica Marga Šarac (1930.-1996.). U književnosti Hr- vata u Mađarskoj najprije je poznata kao prozna spisateljica za djecu. Godine 1984. objavljena joj je zbirka kratkih priča za djecu Svet oko mene . U početku je, u skladu s jezičnom koncepcijom Saveza južnih Slavena u Mađarskoj, prozu pisala srpskim jezikom, a potkraj ‘80-ih godina prošloga stoljeća nastoji pisati normiranim hrvat- skim književnim jezikom (usp. Blažetin, 1998: 43 i 160). M. Šarac je manje poznata kao pjesnikinja. Pjesme su joj najprije namijenjene djeci. Dio je pjesama napisala na novoštokavskom ikavskom idiomu, kojemu govor Tukulje temeljno pripada. Ka- snije pjesme nastoji pisati normiranim hrvatskim književnim jezikom. Neovisno o idiomu kojim piše, bila je svjesna pripadnosti hrvatskomu narodu. Tako npr. njezina pjesma „Na starom groblju“ pokazuje kako se u Tukulji u doba njezine mladosti znatno više govorilo hrvatski nego što se danas govori. Šokački Hrvat Matija Kovačić rođen je u dijelu Bačke koji je Trianonskim ugo- vorom pripalo Kraljevini SHS, te sukladno tomu Jugoslaviji. Kao vrlo mlad čovjek preselio je u Mađarsku. Budući da je sedam godina bio politički zatvorenik, a zatim živio kao politički sumnjiva osoba, nije bio u mogućnosti objavljivati. U godini kada je umro, 1999., Kovačiću je u Budimpešti objavljena jedina autorska knjiga Mrvice mog života , koju je priredila Eva Molnar. Knjiga je neobična zbirka kratkih proza i pjesama. Kovačić se u jezičnom pogledu razlikuje od većine suvremenih hrvatskih književnika u Mađarskoj, koji su rodom iz Bačke, jer piše ikavskim književnim jezi- kom karakterističnim za hrvatske pisce u Bačkoj iz prve polovice 20. stoljeća, tj. prije Drugoga svjetskoga rata. Zbog toga ga možemo smatrati svojevrsnim nastavljačem književne tradicije hrvatskih pisaca u Bačkoj iz toga razdoblja, ali sa stanovitim raz- likama jer Kovačić rado preuzimlje leksička rješenja iz drugih hrvatskih idioma. Doduše, valja upozoriti da Kovačić u takvim nastojanjima nije posve usamljen jer se pisanoj tradiciji podunavskih Hrvata nekim svojim pjesmama priklonila i Katarina Gubrinski Takač, ali ta autorica inače uglavnom piše na normiranom suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Kovačić nastoji dosljedno pisati ikavski, ali se pone- kad ipak koleba između ikavizma i ekavizma. Usto valja istaknuti da je jednu prozu u knjizi Mrvice mog života , naslovljenu „Ej, salaši ... “, napisao na normiranom suvre- menom hrvatskomu književnom jeziku. Književna će mu djela, pa tako i pjesme, u okviru književnosti Hrvata u Mađarskoj ostati više zapamćena po književnojezič- nim rješenjima nego po estetskim dosezima. Već spomenuta šokačka Hrvatica Katarina Gubrinski Takač (1941.) rođena je u dijelu Bačke koji je danas u državi Srbiji, ali već od srednjoškolske dobi živi u Mađarskoj. Poput Matije Kovačića, pisala je ikavske pjesme na književnu jeziku