Nova Istra

286 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Sanja VULIĆ zni pisac Blaž Modrošić (1839.-1900.), šokački Hrvat rodom iz Slavonije. Među bunjevačkohrvatskim autorima, koji su rodom iz Bajskoga trokuta, istaknut je u to doba preporoditelj i prozni pisac Ivan Antunović (1815.-1888.) i pjesnik Stipan Krunoslav Grgić (1836.-1914.), a književnom se djelatnošću također bave Mati- ja Budimac (1815.-1822.), Lovro Lipovčević (1843.-1900.), Petar Pandžić (rođ. 1853.) i dr. Plodni autor Antunović među inim je značajan kao autor povijesnoga romana Odmetnik (1875.). U malomu šokačkom selu Santovu, koje ćemo na da- našnjoj zemljopisnoj karti pronaći na samome rubu Bajskoga trokuta, na granici sa Srbijom, na hrvatskom je jeziku pjesme pisao Brnja Andrin (1835.-1871.), a oso- bito je zanimljiv Grga Andrin (1855.-1905.), kojega možemo smatrati začetnikom hrvatske štokavske dijalekatne književnosti, ali i hrvatske dijalekatne književnosti općenito, jer je vrlo lijepu pripovijetku Mićo , za koju se pretpostavlja da je napisana 1882., težio napisati na normiranomu hrvatskom književnom jeziku, i to u skladu s onodobnom književnojezičnom normom zagrebačke filološke škole, dok je npr. crticu Vražje nedilo , u kojoj je opisao prelazak dijela njegovih sumještana Santova- ca s katoličanstva na pravoslavlje, napisao 1899. na svomu rodnom santovačkom ikavskome govoru. Na razmeđu stoljeća pripovijetke i pjesme piše Santovac Marko Fucin (1861.-1910.), a od njegova sumještanina Marina Pejina (1891.-Prvi svjetski rat) ostale su samo pjesme. Santovo je bilo i do današnjega doba ostalo iznimno značajno književno rasadište među Hrvatima u Mađarskoj. Između dvaju svjetskih ratova u Bajskome trokutu djeluje veći broj bunjevač- kohrvatskih pisaca, npr. pjesnik Josip Đido Vuković (1890.-1950.). Posebice valja istaknuti iznimno značajne bunjevačkohrvatske književnike Ivana Petreša (1876.- 1937.) i Antuna Karagića (1913.-1966.). Obojica su plodni autori. Petrešev knji- ževni opus sadrži 54 pjesme različite dužine, 75 kraćih proznih tekstova, uglavnom novelističkoga tipa, te 8 scenskih tekstova. Smatra se začetnikom kazališnoga života Hrvata u Bačkoj. Za života je objavio pjesničku zbirku Moje jadi , i to u Subotici 1912. Njegova Sabrana djela za tisak je priredio i 1999. objavio Marin Mandić, hr- vatski filolog rodom iz Santova. A. Karagić je kao sedamnaestogodišnjak postao povjerenikomHrvatskoga književnog društva sv. Jeronima iz Zagreba, a već je iduće godine voditelj amaterskoga kazališta na hrvatskome jeziku. Petreševi i Karagićevi scenski tekstovi nerijetko su se izvodili na pozornici. Ta su dva autora odigrala veli- ku ulogu u očuvanju hrvatske manjine u Mađarskoj, kao i šokačkohrvatski pjesnik i prozaik te svestrani kulturni djelatnik Mišo Jelić (1881.-1961.), koji je bio rodom iz Santova. Jelićev je književni rad usmjeren kulturnomu povezivanju bačkih Hrvata s matičnom domovinom Hrvatskom. U tom kontekstu izdvajamo npr. njegove pje- sme„Santovu“,„Svi na prelo“,„Sloboda sviće“,„Slavnomu mučeniku“,„Nebo plače“,„U čast ikavici“, „Do groba Hrvati“,„Sunce u noći“,„Suton“ i dr., te proze „Meštar Mijo“