Nova Istra

282 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ Nakon toga kazao mi je: „Sada ima dva grada koja volim“. Beskraj je prekoračiti kraj. Na kraju Živiš negdje Ti. Živim negdje ja. Meni i dalje dobro ide uzgajanje sobne prašine. Miješam je s papirom, paučinom i po kojom zrakom Sunca. Hvatam zalet za skok u prošle godine. Ti se još uvijek baviš nemirima. Svetiš se pogrešnima, jer te sjećaju na Jednog. Dobro i Tebi ide. Dvije polovine dišu u kozmosu i Ipak ne znaju jedna za drugu. Samo nekad dođu glasi: „Vidjela sam je“ i „Vidjela sam ga“. Jeo sam bolnički ručak, krvario oči, leluja putovima, dane ubijao kao muhe, borio se s ubrzanim disanjem i lupanjem srca da bi otkrio Tvoje nepostojanje. Živiš negdje Ti. Živim negdje i ja. Čista srijeda Pusti me danima. Dozvoli me zaboravu. Prihvati me nemanju. Nadam se nemoći. Kao konzervin rok trajanja, tako i baketrije realnosti kvare mi osjećaje. Samo Ti idi. Ja se za tišinu školujem. Kajao sam se u njenom zaboravu, a hranio je tvojim jecajima. Hodaj kao da te gledam, dok se rađam bolno zaboravljaući. Snaga patnje je u prihvatanju. Njihov strah Plaše me logikom. Oduvijek mi neinteresantnom.