Nova Istra

281 Đuro VIDMAROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Bijeg Grli me neznanje. Stiska noćas, jako. Želudac boli za Istinom. Odgovori hodaju po meni kao mravi. Čitava me soba, puna knjiga i papira godinama čeka. Ja pravim se lud i branim naučenim i namučenim istinama. Na zidu križ Vraćaju se slike, zove me nered. Danima izgaram od nemira. Tišinom se Tvojom pokrivam i umaram tjelo. Uzalud, neumorno je. Branim se blagoslovljenom vodom, s malo tamjana i glasnim vapajima Majci. Ruke mi trnu i staje mi dah. Sad znam Isuse zašto na zidu vise Tvoji drveni križevi. Neizbježnost ljubavi Danas ne ću da tragam. Mislit ću na najnebitnije stvari i vodit ću najbanalnije razgovore. Danas ću slušati turbo folk. Možda ću se napiti na krsnoj slavi kod prijatelja. Ne ću vratiti šalice od ispijene kave na mjesto i bacit ću džemper u ormar. Ostavit ću smeće u kući, neka zaudara. Ne ću nahraniti ribice. Danas ne ću Boga moliti. Noć. Pita me: „Što si vidio u ovaj dan?“ „Vidio sam, radost nosi odijelo tuge, a najobičnije drvo Stvoritelja“ Ljepota kraja Kada je umro djede u 84. godini života, mama bila je tužna. Nekoliko dana nakon pokopa, kroz jecaje, rekla je: „Sada imam zašto poći na groblje“. Kada sam u 12. godini doživio ljubavni brodolom, bio sam tužan. Igrajući se kroz šumu, rekao sam: „Sada imam ulicu u kojoj ću se praviti važan“. Kada se dječak iz susjedstva u 14. godini preselio, bio je tužan.