Nova Istra

245 Đuro VIDMAROVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU izgradili samostan u Kotoru (oko 1288.). Papa je zove „svojom u Kristu najmilijom kćeri“, a članovi njezina doma povremeno su ozbiljno razmatrali povratak rimskome jedinstvu (sin Stefan Uroš II. Milutin 1303.-1308., unuk Stefan Uroš III. Dečanski 1323., i praunuk Stefan Dušan Silni 1354.-1355.)... U isto vrijeme, ne smijemo smetnuti s uma ni pravoslavnu orijentaciju Nemanji- na doma. Već je sv. Sava iskoristio rašku prevlast da bi osnovao pravoslavne eparhije u čisto katoličkom zahumskom i zetskom primorju. Stolica zahumske eparhije bila je u Stonu, a zetske u bivšoj benediktinskoj opatiji sv. Mihajla (Tumba sancti Arc- hangeli) na Prevlaci kod Tivta. Osnovana 1219., zetska je eparhija podignuta na rang metropolije pod Dušanom, a poslije turskih provala i raznih seljenja ustalila se 1485. na Cetinju pod Crnojevićima... Posvemašnje opadanje Srbije poslije Dušanove smrti dovelo je do prevlasti dina- stičkih obitelji. Od ovih su, u bokeljskom zaleđu, najznatnije bile obitelji Vojislava Vojinovića, grabežljive braće Balšića te kasnije Crnojevića. Iscrpljeni borbama sa Đurđom Balšićem, Kotorani su 1370. ili 1371. priznali ugarsko-hrvatsko vrhov- ništvo. To prvo izravno povezivanje s hrvatskom krunom (drugo je u austrijskim razdobljima od 1797. do 1806., i opet od 1815. do 1918.) zamijenit će vrhovna vlast bosanskoga kralja Tvrtka, koji je 1385., tri godine poslije smrti Ludovika Velikog, a voljom Ludovikovih nasljednica kraljice Marije i Elizabete, ušao u posjed Kotora. Tvrtko je već prije zauzeo zapadni dio bokokotorskoga zaljeva i potom 1382. osno- vao svoju luku-emporij„koju je nazvao sveti Stifan“. To je današnji Herceg Novi, koji će kao jedan od posljednjih ostataka bosanske države pasti pod Turke 1482. godine. ...Mletačko je razdoblje ne samo jedno od razmjerno stabilnijih razdoblja bo- keljske povijesti, nego je vrijeme u kojem je stvoren moderan bokeljski regionali- zam, vrijeme velikih sukoba..., vrijeme postupnog uklapanja u jednu južno-hrvatsku kulturnu zonu s mletačkom Dalmacijom i nezavisnim Dubrovnikom, vrijeme asi- miliranja crnogorskih pridošlica u Kotoru (primjerice, blažena Ozana iz Releza u Lješanskoj nahvi), vrijeme razdoblja trgovine i brodarstva, ne samo u Kotoru nego sve više u manjim naseljima poput Perasta, Prčanja, Dobrote, Tivta i Budve. No, to je i vrijeme podjele Boke u dvije kulturne zone, jer zapadna će obala s Novim i Risnom biti oslobođena od Turaka 1684.-1687., u tijeku Morejskog rata. Ta Boka, zajedno s Grbljom, izgubila je svoje muslimanske stanovnike, ali je postala i glavni doseljenički kraj u koji su se slijevali pravoslavni plemenici iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Odatle vjerske napetosti s kraja XVII. i početkom XVIII. stoljeća, tj. neuspjeli mletački pokušaji da doseljenike privedu crkvenoj uniji. ...Venecija nije ometala kulturnu simbiozu hrvatskih kulturnih jezgri od Osora i Raba do Dubrovnika i Kotora... Pad Mletačke Republike 1797. nije trajno prekinuo jedinstvo Dalmacije, s kojom Boka nerazdvojno raste do 1918., pa i kasnije. Štoviše,