Nova Istra

244 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Đuro VIDMAROVIĆ starije književnosti Boke“, „Slike iz prošlosti Kotora“ Vaska Lipovca, te tri novele don Branka Sbutege. Autori eseja su Ivo Banac („Prosanjana Boka“), Slobodan Prosperov Novak („Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve“), Gracija Brajko- vić – Miloš Milošević („Blažena Ozana u bokeljskim spjevovima“) i Josip Torbarina („Dubrovnik i Kotor u svjetlu pjesničkih odjeka bitke kod Herceg-Novoga 1539. godine“). Preglednošću i temeljitošću pristupa ističe se esej Ive Banca. U njemu je poznati povjesničar povijest Hrvata Boke ispravno stavio u kontekst povijesti hrvatskoga naroda. Profesor Banac ne strahuje od uporabe hrvatskoga etnonima, ali niti od spomena o Crvenoj Hrvatskoj. Kao primjer navodimo njegove sljedeće riječi: „O Crvenoj Hrvatskoj pisano je veoma mnogo. No, nije dobro navoditi je tek da se pobiju vijesti o srpskim naseljavanjima južno od Cetine. Ipak, ne možemo zaba- citi činjenicu da je ona živjela u povijesnom pamćenju naših primoraca, sve tamo do Bara u Albaniji...“ Ivo Banac vrlo razložno objašnjava i tzv. nemanjićko razdoblje u povijesti Kotora odnosno Boke kotorske. On citira„Žitije sv. Simeona“, što ga je 1216. napisao srpski kralj Stefan Prvovjenčani. U tom tekstu kralj Stefan piše: „Nemanja Kotor ostavi, utvrdi ga i prenese svoj dvor u nj, koji je i do danas. Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš, istrijebi grčko ime, da se nigdje ne pominje ime njihovo u toj oblasti, a narod svoj u njima ostavi na miru, da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga“. Profesor Banac polemizira i sa srbijanskim povjesničarima koji pristrano pišu o povijesti Boke kotorske nastojeći prešutjeti Hrvate i cijeli prostor zaljeva inkorpo- rirati u svoj nacionalni korpus. „Srbijanski povjesničari redovito umanjuju važnost Nemanjićke vlasti u Boki i općenito u Zeti glede temeljitijih promjena u vjerskom životu i pravima romanskih gradova. Zaista, premda s Nemanjom i njegovim sinom Rastkom – sv. Savom počinje autokefalnost srpske crkve (1219.), ne smijemo pre- cjenjivati jednoznačnost Raškog pravoslavlja iz vremena Nemanjića“ ...Nemanjićka Srbija trajno se dvoumila između kršćanskog Istoka i Zapada. Nemanjin sin Vukan, „Dioclie atque Dalmatie rex“, bio je ne samo vođa katoličke stranke u Srbiji, nego je u borbi sa svojim bratom Stefanom Prvovjenčanim doveo „inoplemenike“ – vojsku hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika – „na otačastvo svoje“. Srpska kraljica Jelena, žena Stefana Uroša I. i mati kraljeva Stefana Dragutina i Stefana Uroša II. Milutina, bila je „od carskoga plemena, od roda Fružskoga“, dakle, Francuskinja, vjerojatno iz anžuvinske kraljevske loze. Pod Dragutinom je vladala Zetom i obnavljala mnoge katoličke crkve. Premda je bogato obdarivala pravoslavne manastire, pomagala je i katoličke redovnike, posebno franjevce koji su u to vrijeme